Putujemo s Antonijom i dalje kroz Kinu. Napuštamo Šangaj i preko Shenzhena stižemo do krajnjeg cilja Hong Konga – u potpuno drugačiju Kinu.

Shenzhen je gotovo krajnja točka, gradić iz kojega se prelazi granica za Hong Kong! Kako sam ja puno kasnila, uzela sam hostel da prespavam tamo i ujutro prvim metroom prijeđem granicu. Hostel Bogu iza nogu, jedva ga našli taksist i ja. On ne govori engleski, ja ne govorim ovaj kantonski dijalekt – kaos! Vlasnici hostela, ujedno i zaposlenici hostela, žive u dnevnom boravku. Krevet u sobi – drvena daska na kojoj je plahta, nema madraca, nažuljala sam se skroz. A i to je tipično za Kinu. WC nije nikad vidio sredstvo za čišćenje, a tip na recepciji nije mi mogao dati apsolutno nikakav savjet kako da dođem do granice ili išta slično! A to je udaljenost Čazma – Bjelovar.

Ali tako je to ovdje, ljudi općenito znaju jako malo! Moje je mišljenje da znaju malo jer cijelo vrijeme samo igraju igrice po mobitelu i to je glavni oblik zabave u modernoj Kini.

Ja sam se nekako snašla i ujutro u 5 ustala i krenula prema granici. Gužva neopisiva! Ali ono, milijuni ljudi na sve strane! Do granice se dođe za nekoliko minuta podzemnom, potom se prolazi kroz koridor za vizni sustav. Nekih 5 sati sve skupa trebalo mi je da sve to prođem… Inače je možda dvadesetak minuta. U jednom trenutku mi je bilo toliko loše u tom redu da me policajka izvukla van iz reda i pustila da prođem sa strane! Hvala joj na tome od srca!

Nakon milijun papirića, potvrda, štambiljanja, napokon na drugoj strani. I za Kineze je slična procedura jer Hong Kong zapravo nije Kina. A opet je. Nakon konačnog prelaska granice uzima se metro do kraja kontinenta i onda brodica do otoka na kojemu je Hong Kong. I negdje oko 11 bila sam u Hong Kongu na aleji zvijezda gdje je i spomenik glumcu Bruceu Leeju, ali i ostalim zvijezdama hongkonške filmske produkcije. A nasuprot mnogobrojnih kipova pogled puca na predivni i veliki Hong Kong. Očaravajući, moćan, impozantan grad koji se kupao u zadnjim zrakama jesenjeg sunca.

Prošla sam šetnicom sve do jednog od najupečatljivijih simbola grada – tornja sa satom. Naime, nekad davno to je bila zadnja stanica vlaka, a za mnoge je Kineze upravo taj toranj sa satom bio ono što je Kip slobode u New Yorku bio došljacima – znak slobode. Hong Kong je uvijek značio slobodu, britanski način života i demokraciju, vjerske slobode… Pružao je u povijesti puno više no što je pružala Kina, posebice onima koji se nisu slagali s vladajućima. Danas je Hong Kong izgubio taj status, no ponos koji stanovnici osjećaju zbog važne uloge u povijesti i danas se može primijetiti na svakom koraku.

Odlučila sam do grada ići brodićem kako bi još malo uživala u pogledu na grad. Na zadnjoj stanici metroa na kontinentu uzme se brodić i prijeđe na otok. Za vrijeme vožnje pogled puca na poznate zgrade, nebodere, tornjeve Hong Konga. Grad je uistinu impozantan, više od sedam milijuna ljudi naguranih u ogromne nebodere, uske uličice kojima voze električni tramvaji na kat, puno motora, automobila, pješaka… Na svakom koraku prodavači voća, hrane, skupi butici, poznate svjetske marke… I sve to u savršenom miksu europske i azijske arhitekture. Kad sam došla u grad morala sam promijeniti novac jer ovo nije Kina, tu se koriste hongkonški dolari. Mijenjam novac u ulici koja se zove Pedder ulica! To je naravno bilo simbolično i simpatično samo meni. Slikam se pored table i šaljem fotografiju svim gay prijateljima – i to preko Facebooka koji je ovdje dozvoljen, za razliku od Kine. Razgledavam grad, sve je prilika za fotografiju, sve je zanimljivo, novo. A zatim sam krenula u poštu odakle sam slala kolegi paket za HR. Za paket od 1,3 kilograma platila sam 236 kuna. Došao je u Zagreb za tri tjedna. No, meni se činilo da sam i ja toliko čekala na red. Realno, čekala sam više od dva sata. Nisam više stajati mogla! Kako su počeli ti godšnji, puno je ljudi otišlo na godišnj, pošta je radila skraćeno i samo tri šaltera. Pa muka živa sve obaviti!

Ali istovremeno čekanje u pošti je i prava prilika za vidjeti raznolikost ljudi kojima ovaj grad odiše. Spojevi kineske fizionomije i frčkaste, crnačke kose, puno Španjolaca, Portugalaca, bijelaca… Uistinu neobičan spoj Istoka i Zapada u najboljem mogućem svijetlu. Svi govore na nekom svom jeziku, može se čuti engleski, francuski, španjolski, portugalski, kineski…

Nakon pošte sam prošetala gradom u smjeru hostela i odmah na ulazu upoznam neku super curu iz Londona. Njoj je ovo prvo putovanje izvan Europe i ostaje na putu godinu dana! Avantura! Uglavnom, dogovorimo se naći za pola sata na recepciji i zajedno obići grad. Ona dobije svoju sobu i ode, a ja čekam, čekam, čekam… Strpljen, spašen, govorim si u bradu. Pa nikako do sobe, pa neka frka oko rezervacije – sto čuda! Na kraju ja uopće nisam u tom hostelu već u nekom na drugoj strani grada koji ima isto ime – razlika je u jednom slovu! Ha, što sad, odlučimo ta curka i ja ići do tamo – malo tramvaj, malo pješice, malo svakako – jedva našle! Ali smo zato imale priliku razgledati grad, kupiti voće od uličnih prodavača, piti svježe sokove i uživati u arhitekturi, uličicama, skrivenim parkovima i malim šetnicama koje prolaze kroz grad. Napokon smo i došle do hostela, a hostel užas – neka zgrada koju renoviraju, sve smrdi kao da u podrumu proizvode stogodišnja jaja. I to u milijunskoj nakladi. Buka, zujanje bušilica, prašina, smrad – baš preloše! To s tim smradovima obilježit će mi cijeli ovaj put. Hostel rupa koja je i daleko od svega. Ja platim sobu, uđem u sobu, a unutra kaos! Doslovno sam se isti tren okrenula, vratila na recepciju i tražila povrat novca! Što su mi na opće čudenje i dali! Ali sam i dalje bila bez sobe.

Ja u Kini nemam mobitel. Jednostavno mislim da mi nije nužno neophodan i godinu dana dobro sam se snalazila i bez mobitela, sama tražeći ulice koje želim obići, kontaktirajući ljude preko Skypea i koristeći računalo onda kada je to baš neophodno. Ali u ovakvim je situacijama odlično imati mobitel s kojim se u isti tren može saznati kakvo je stanje sa slobodnim sobama u gradu. Naravno, ja sam i bez provjere na mobitelu moje prijetaljice znala da je skoro sve već davno popunjeno. Barem one sobe koje bi si ja mogla priuštiti. Slabljenjem putničkih restrikcija od strane Kine značajno se povećao broj kineskih turista i to čak do te mjere da Hong Kong i Kina ponovo razmišljaju o smanjenju broja kineskih turista jer se grad jednostavno guši pod navalom onih koji ovdje žele kupiti jeftiniju tehniku, kozmetiku, luksuzne proizvode. Naredne godine su i uveli restrikcije za goste iz Kine jer je stanje bilo nepodnošljivo. Većina turista u Hong Kong dolazi iz Kine. Mnogi od njih dolaze na jednodnevne ili dvodnevne izlete kako bi obnovili garderobu, uživali u odličnoj kuhinji, Disney parku. No, gostiju je jednostavno previše. Posebice u dane blagdana kad sam i ja bila u gradu. Nakon neuspješnog traženja slobodne i cjenovno prihvatljive sobe, odlučila sam da je najbolja opcija ostati na kauču u prvom hostelu u kojem sam bila dok me uistinu ne izbace. I to se ispostavilo kao najbolja moguća ideja. Nitko me nije nije ništa pitao, otuširala sam se u kupaonici kao i svaki drugi gost, čak napravila nudle u kuhinji i najnormalnije noć provela na kauču. U hostelu je bio i Tulum – pa sam izgledala kao tek jedan od gostiju na tulumu. Naredni dan oslobodio se krevet koji sam odmah rezervirala. Ponekad jednostavno treba imati malo sreće.

Ostatak smo dana/večeri moja nova UK prijateljica i ja obilazile cijeli grad u super zgodnim tramvajima na kat koji izgledaju kao britanski autobusi. Vožnja košta oko 3 kune i voziš se koliko želis. Na izlazu platiš 3 kune i to je to. Nitko se ne šverca, nitko se ne gura, uživancija – tako smo vidjele puno od grada, iz tramvaja.

Ali i obišle velike trgovine gdje se prodaju poznati brandovi. Moje kineske prijateljice tražile su da im kupim make up. U Hong Kongu je sve jeftinije nego u Kini i to za čak 30% posto. Pa mnogi Kinezi kupuju tehniku, make up, robu, hranu. Iako, većina njih nikad nije bila u Hong Kongu, u novac, cijene i gdje što kupiti – svi se razumiju. Sve se kupuje preko interneta ili preko ljudi kojima je to posao pa redovito idu u Hong Kong ili Makau. Rekli bi kod nas šverc-komerc. Moj je zadatak bio kupiti niz krema i pudera. Sad, s kremama još nekako. Imala sam isprintano točno što trebam. No, s puderima je bio pravi problem. Kineskinje zapravo uopće ne trebaju puder jer ih većina ima divan ten i nemaju podočnjake, prištiće, zapravo ništa što bi trebalo sakriti. Gotovo sve imaju male noseve i nema potrebe za sjenčanjem, raznim opcijama oko naglašavanja ili preoblikovanja lica. No, imaju žutu kožu i to je njihov najveći problem s kojim se teško nose. Svi žele biti bjeliji i u Kini je gotovo nemoguće pronaći kremu za lice koja ujedno i ne izbjeljuje. Mene je iznenadilo kad sam vidjela velike proizvođače poput Nivee kako u ponudi imaju sve što i u Europi – jedini je dodatak da kreme ovdje osim što hidratiziraju, smanjuju bore, otklanjaju umor i stres ujedno i izbjeljuju kožu. Izbjeljuju i maske za lice, pilinzi, ulja, duple maske, maske za nos, brade, sve dijelove glave – zapravo sve što izbjeljuje je tražena roba na kineskom tržištu.

I tako je moj zadatak bio u Honk Kongu kupiti puder koji zapravo izbjeljuje. Kako u Kini uglavnom imaju pudere u dvije nijanse – zućkasto bijeli i zućkasto bjeliji – meni su prijateljice isprintale papir na kojemu je bio naziv kompanije i napomenule da od dva moguća uzmem bjeliji. Wu je još nadopisala – puder za žute ljude. Meni je to odmah bilo malo čudno jer znam da svuda u svijetu postoje na desetci nijansi pudera, posebice kada se radi o kompaniji poput Loreala čiji sam puder trebala kupiti. Inače, kako Kinezi ne mogu izgovoriti slovo R, ova kompanija se u Kini zove Loleali. Kao što se i Rolex naziva Lolex. I tako sam ja trebala kupiti Loleali puder. Jedan od dvije moguće nijanse. Naime, cure su me uvjerile da u Hong Kongu imaju samo dvije nijanse. Kao i u Kini. A onda problem. Nijansi ima barem 15. Prodavačici pokušavam objasniti da puder nije za mene već za prijateljicu i da je ona Kineskinja. Prodavačica uzima papir, pogleda sličicu pudera i kraj toga natpis yellow people. Naravno, nema veće uvrede nego za Kineze reći da su žuti. Tu prestaje moja kupovina i prodavačica gubi svaki interes da mi išta proda. Slično se dogodilo i u naredne dvije trgovine i na kraju nisam niti kupila puder. Sva sreća da me još netko nije i izvrijeđao jer s ovim papirom na kojemu Kineze nazivam žutim ljudima – drugo ne bi trebala niti očekivati. Kad sam se vratila doma i prepričavala curama što se dogodilo, nisu mogle vjerovati. A posebice im nije bilo jasno kako je moguće da ima toliko nijansi pudera.

Nakon obilaženja trgovina, šetnje gradom i jedenja odličnog svježeg voća na ulici, odlučile smo moja nova UK prijateljica i ja krenuti prema hostelu. Light show je završio, grad je spreman za spavanje, svuda okolo svjetleći neboderi, veliki natpisi poznatih kompanija i poneki stranci na ulici. Kinezima je vrijeme za spavanje. Ali ne i turistima. U hostelu ponovo tulum. U dnevnom boravku hrpa ljudi, na katu hostela tulum, a u dnevnom boravku je mašina s pivama pa je stalno netko prolazio, uzimao pive, tulumario. U jednoj noći upoznajem ljude sa svih strana svijeta, razmjenjujem kontakte, planiram nova putovanja.

Nastavak slijedi!

Antonija Putić