Antonija je krenula na put prema Hong Kongu, no kako smo čitali u prethodnom članku to i nije baš tako lako. Pa prije nego stignemo u Hong Kong zakoračit ćemo u Šangaj.

U Šangaju kaotična gužva. Nezamisliva ikome tko nije preživio stampedo od nekoliko milijuna ljudi koji istovremeno negdje idu s hrpom kofera i stvari. Vojska na svakom koraku, na velike megafone izvikuju kamo se kretati, pomažu ljudima s koferima, nose one koji su preslabi i za hodanje. I sve funkcionira genijalno – nitko se ne gura, nitko ne preskakuje druge ljude s koferima, nitko nije ostao zaglavljen u vratima metroa. U Šangaju odsjedam u malom hostelu u neposrednoj blizini People’s squarea. Kao i obično, hostel je poprilično prljav i krcat. Ali za kineske uvjete ovo je jedan od boljih smještaja za tako male novce. A i lokacija je odlična. Osim činjenice da je do hotela skupljaonica smeća. Ali navikne se čovjek i na gori smrad od ovoga.

Kasnije mi se u hostelu pridružio i prijatelj Mladen. On je do Šangaja iz susjednog mjesta došao s autostopom jer više nije bilo karata za javni prijevoz. Autostopiranje je u Kini nepoznanica. Možda jer i do prije koju godinu nisu ni imali automobile. Glavno prijevozno sredstvo bilo je bicikl, danas su to električni motori. I svi ih imaju i voze se svuda bez kaciga. Kina – čudo!

I kao i obično – vrijeme provedeno u Šangaju je super! Volim Šangaj! Grad je stvarno pravi megapolis krcat milijunima zanimljivosti i uistinu pruža puno toga za vidjeti, istražiti, upoznati. Da nije tako strašno zagađen – bio bi idealan! A zagađenje je ogromno, nepojmljivo prosječnom Europljaninu. U dane kada zagađenje zraka prelazi čak 30 puta dopuštene norme, obustavlja se promet, letovi, djeca ne bi trebala izlaziti van…

Možda najbolje o zagađenju zraka govori priča o utapanju svinja. Naime, u 2013. u rijeci Jiapingtang, pritoku rijeke Huangpu, a koja prolazi i gradom Šangajem i jedan je od izvora vode za građane, pronađeno je 16 000 utopljenih, bolesnih svinja. Veliki je skandal oko vode koju su građani cijelo vrijeme koristili poprilično dobro zataškan. Podataka o zagađenju vode, broju oboljelih – nema. Navodno je voda unatoč 16 000 utopljenih, bolesnih svinja i dalje bila na razini koja zadovoljava norme dobre vode u Kini. To je službeni odgovor. Kako su se te svinje i zašto utopile – nitko sa sigurnošću nije odgovorio. U to je vrijeme Kina zabranila upotrebu mesa od životinja koje su uginule. Britanski Guardian je pisao o ovome, no unatoč nekim privođenjima, ispitivanjim – teško da ćemo ikad saznati baš pravu istinu o utopljenim svinjama. Čitajući o ovoj temi, ipak sam pronašla jedan zgodan odgovor na pitanje zašto su se svinje utopile. Nisu više mogle podnositi zagađenje zraka u Šangaju. Pametnome dosta.

Svinjetinu ne jedem nikako. A i pokušavam uvijek vidjeti što točno jedem. Iako, ponekad niti poznavanje namirnica ne pomaže probavi. Jednostavno, hrana je toliko drugačija i tijelu treba neko vrijeme da se navikne. A i znatiželja je emocija kojom se vodim cijeli život. Zato i probam sve – barem jednom. U međuvremenu nije baš ugodno, ali se preživi. Odvažila sam se jesti na ulici u Šangaju tih prvih dana boravka tamo. Kasnije mi to postaje redovita praksa i pitam se što ljudi jedu – ako ne jedu na ulici. Ali ne bi to preporučila ako imate slabu probavu jer navodno čak 10% svih masnoća na kojima pripremaju hranu došlo je iz kanalizacije. Da, dobro piše. Kinezi skupljaju otpadne vode i iz njih izvlače masnoće koje se kasnije koriste. Između ostalog i za pripremu jela. Mislim da sam samo jednom jela takvu hranu. Te sam noći povraćala četiri puta. Ali u Šangaju sam imala sreće. Hrana je uistinu bila odlična i čini mi se da je pripremljena na običnom ulju. Večera 10 kuna! I baš sam se super najela! Jela sam neko povrće sa žara – gljive, salatu, neku čudnu travu, patliđan, još nešto… Gotovo posvuda na ulici postoje ti mali mobilni roštilji na kojima se peku raznovrsna jela koja su prosječnom Europljaninu potpuno nepoznata. Većina Kineza voli meso i na takvim mobilnim roštiljima restoranima može se kupiti i ražnjića. A sad, jel’ pas, mačka ili svinja – teško je reći. Kina redovito ima problema s kvalitetom hrane. Jednostavno je nemoguće proizvesti toliku količinu kvalitetne hrane pa se često u medijima može pronaći informacija o mesu koje se prodaje pod govedinu, a zapravo je nešto sasvim drugo tretirano kemikalijama da bi izgledalo kao govedina.

Još je gora situacija s jajima – naime, proizvode se umjetna jaja. Da, dobro piše – umjetna jaja. Pa kome padne na pamet proizvoditi umjetna jaja?? Kinezima. Umjetna jaja rade se već dvadesetak i više godina i proizvodnja se toliko usavršila da razlika između pravog i umjetnog jajeta nastalog pomoću kemikalija gotovo nemoguće uočiti kad je jaje sirovo ili kuhano. Jedino pečena jaja otkrivaju tajnu, ali ne uvijek. Uz dobru opremu, jedna osoba dnevno može snesti 1500 jaja. Cijena za proizvodnju jednog umjetnog jajeta je na pola u odnosu na cijenu pravog jajeta koje se radi standardnim načinom – kokoš, pijetao, skok, kokodaaaaaaa.

Inače, Kinezi jedu i crna kuhana jaja koja se nazivaju pidan, stoljetna jaja, tisuću godina stara jaja, milenijska jaja i slični nazivi, uključujuci i tajlandski naziv – konjska mokraća jaje – koji se vjerojatno referira na miris pripremljenog jajeta. A meni je i okus bio užasan. Priprema ovakvih jaja traje od nekoliko tjedana pa do nekoliko mjeseci, ovisi o postupku, a sama priprema jela potječe iz Ming dinastije i popularna je po cijeloj Kini. Tradicionalno su se pripremala tako da bi se sirova jaja umotala u sol, pepeo, rižine ljuskice i još neke sastojke te su se stavila u zemlju, glinu na nekoliko tjedana. A zatim bi se dobilo jaje – kojemu je žutanjak zelenkaste boje, kremaste teksture, dok je bjelanjak želatinaste teksture i obično u nijansi smeđe do tamno zlatne boje. Delicija bez premca. Danas se takva jaja pripremaju pomoću kemikalija i u većoj su količini otrov, a često se može pronaći i u novinama da proizvođači ubrzavaju sam postupak raznim dodatnim kemikalijama pa su samim time jaja još otrovnija za one koji ih konzumiraju. Ali Kinezi ih vole i jedu. U malim količinama. Na meniju se mogu pronaći i jaja koja se kuhaju u čaju kako bi imala poseban okus i miris. Sve u svemu – Kinezi vole jaja. Prava ili umjetna, manje je važno. I da, kuhana jaja jedu se štapićima, baš kao i pečena.

Bund je glavna šetnica gdje se svi idu slikati! Kad napišem ovo svi – mislim par milijuna ljudi svaku večer. Tako je to u jednom od najvećih gradova svijeta, sve su brojke velike. Od tu puca predivan pogled na novi dio grada Pudong gdje su se smjestile zgrade najpoznatijih kompanija svijeta. A u večernjim satima na zgradama se odvijaju prave svjetlosne predstave. Blještavilo u punom smislu te riječi. I pomalo kič. Jedem jaja, gledam grad, veselim se putovanju.

Drugi dan ujutro krenula za Hong Kong! Autobusom!! Da, 1250 kilometara do juga Kine! U autobusu! Karata za vlak nije bilo, prodane su prvi dan kada su puštene u prodaju. I tako je pala odluka da idem autobusom. Ali ne bilo kakavim – autobusom za spavanje! Znači – okvirno 55 krevetića! Na ulazu se svi izuju i onda kao u nekoj igrici labirinta provlačiš se kroz male uske prolaze do kreveta! Krevet veličine 150 centimetara možda. Idealna veličina za Kineze. Dobije se jastuk i mali pokrivač! Obadvoje prljavo kao da nikad vodu vidjelo nije! A vjerojatno i nije jer u odnosu na nas Europljane (Balkance) Kinezi su iznimno neuredan narod i u uspredbi s ovim autobusom naš je Čazmatrans kompanija s pet zvjezdica. S druge strane, u Kini imaju autobusa kakvi su u Čazmatrans znanstvena fantastika.

Trenutno u testnoj fazi po gradu voze autobusi koji idu iznad automobila i izgledaju kao da su iz paralelnog svemira. Uostalom, kao i cijela Kina.

No, neke stvari nisu ulovile korak s vremenom. Kao npr. vešmašine – vešmasine u Kini, ako ih kućanstvo uopće ima, uglavnom su na hladnu vodu i nema kuhanja, prekuhavanja, nadokuhavanja ili ičeg sličnog. Zato je i sve bijelo uglavnom sivo, a meni se čini da je sve što nosim i nakon pranja zapravo prljavo. Kinezi baš i ne peru robu u mjeri u kojoj je peremo mi u Europi. Tu se roba puno više zrači nego što se pere. E sad, što se ozrači, ozrači se. Ali nekim je stvarima ipak potrebno pranje. Kao npr. čarapama. A o tome kako noge i čarape smrde kad 55 ljudi izuje cipele i uđe u hermetički zatvoren autobus – o tome nema smisla pisati! Mislim da je to isto i za Kineze, Afrikance i Europljane. I to je svugdje neopisivo i nepodnošljivo! Ali uistinu!

Ja sam imala svoju vreću za spavanju koju mi je odmah na ulazu zabunom maznuo susjed s kata iznad! Naime, kako sam se ja jedva provlačila kroz te prolaze, ostavila sam vreću na njegovom krevetu da bih posložila stvari na svom! U tom ju je trenu on već uzeo i stavio pod glavu! Ja gledam – nigdje vreće, sad je bila tu! Naravno, bus pun Kineza, nitko ni slova od engleskog nema pojma! Moj je kineski još uvijek u fazi – Bože pomozi! Gledam, pitam, sve ne mogu doći k sebi! Ma, nismo još ni krenuli, a već mi netko popali vreću za spavanje! A onda je skužim pod glavom susjeda iznad! Doduše, vreća je identične boje kao i jastuk koji smo dobili i čovjek ju je jednostavno zamijenio! A i ja sam je ostavila na njegovom krevetu. Kad sam skužila vreću, nekako sam mu objasnila da je moja – i ispalo je čak i malo smješno sve skupa! No, drugi su ga gledali kao da je ukrao dijamante, a ne zabunom uzeo vreću iste boje kao i jastuk! Kasnije mi je bilo uopće žao što sam je tražila – čovjeku sigurno nije bilo ugodno! Dobro da ga nisu izbacili iz busa. U Kini je krađa strašno velik i ružan prekršaj. I za svo vrijeme mojih putovanja po Kini, nitko mi nikad nije ništa ukrao. Jadan čovjek se nakon toga sigurno osjećao grozno. Cijelim se putem samo smješkao, dao mi banane, nudio svime što je ponio na put! Jadan, mogao je zaglaviti zbog obične vreće! Srećom, sve je prošlo ok.

No, putovanje od 25 sati i nije neka radost kako sam ja mislila! Prvo, bus smrdi od trena kad se svi izujemo! Ali strašno, prestrašno! Svima nam smrde noge grozno! Pa čak i oni koji imaju nove čarape, nove cipele – njima sve smrdi na onu plastiku, ma onako kako smrde nove stvari iz Kine! Teško je to točno dočarati – ali nije dobro nikako!

Moj je ležaj bio prvi do WC-a. Tu je ujedno i drugi izlaz iz busa i dvije stube! E sad, čim smo ušli, tu je već bilo smeća! Taj izlaz zapravo služi za bacanje smeća! I pljuvanje! Jer svi pljuju da je to za poluditi! Povraćanja je bilo značajno manje u odnosu na prvi autobus! Nakon nekih sat vremena vožnje stali smo kraj nekog pomoćnog kolodvora gdje je došao neki tip i počistio stepenice i to smeće! Ali ne i WC! Do tad je već nekolicina ljudi koristila WC! I on je u narednih dva do tri sata počeo ozbiljno zaudarati! Ja sam nakon neka četiri sata vožnje morala na WC! To je bilo prestrašno! Nisam znala hoću li se ispovraćati, ispišati po sebi, upasti u čučavac – ili umrijeti od muke! Uglavnom, nema rukohvata, nema ništa! Smrdi stravično! Ali strašno! A još je gore kad se kao pusti da to sve iscuri u tu rupu u autobusu – tek tada zasmrdi svom snagom! I naravno, sve se to odvija za vrijeme vožnje pa je hvatanje za zidove nemoguće izbjeći. A o tome kako oni izgledaju, smrde – neću pisati jer bi se mogla ispovraćati i sad. A i oni koji čitaju tekst. Ja sam odlučila prestati piti i jesti do dolaska na destinaciju – Shenzhen – najjužniji grad u Kini prije odlaska u Hong Kong! Ali to nije previše pomoglo jer su ostali jeli i pili sasvim normalno! I naravno, išli na WC! E, sad – meni se čini da nisu baš svi išli na WC zbog potrebe – bilo je tu i onih koji su išli da me vide! Jer, nije baš uobičajeno imati stranca u busu – na tako duge relacije! Pa su me i slikali, znali poškakljati po nogama – ma, smiješno! Inače, noge vire jer je krevet premali! Kad se moj susjed ispruži, moja glava je između njegovih nogu, oko predjela čarapa. Sva sreća, čovjek se nije ispružio cijelim putem. I hvala mu na tome.

Inače, na putu nema stajanja svako malo. Stali smo samo jednom, usred noći, negdje oko ponoći. Tad smo bili već nekih 12 sati u busu. Ali ja sam spavala i nisam imala volje ići van. A i mislim da sam bila malo i drogirana od svih tih mirisa, ali i meditacije u kojoj si govorim – ne moram na WC, ne moram na WC, ne moram na WC. Nakon kratke stanke za vrijeme koje su svi uglavnom hodali i jeli istovremeno – nastavili smo dalje!

Drugoga dana oko podneva došli smo u neko mjesto, nemam pojma koje, i tu su mi rekli da izađem van i idem drugim prijevozom do Shenzhena! Dobro, više su me vukli i vikali Shenzhen nego rekli, ali skužila sam što treba! Nas je dvadesetak izašlo iz busa i pretrpalo se u mali mini kombi s devet sjedećih mjesta! Kako smo se svi ugurali s torbama i svime – nije mi još jasno! Nakon nekoliko sati vožnje i kašnjenja od nekih sveukupno šest sati, stigli smo u Shenzhen u jednom komadu. I to je velika sreća jer je cijelim putem bilo nebrojeno prometnih nesreća.

Nastavak slijedi!

Antonija Putić