Aninih deset zapovijedi za putovanja – 10

10. zapovijed – Nemoj biti snob

Sjedila sam u bakinoj ljetnoj kuhinji i slušala dedu kako prepričava događaje sa sajma u Sesvetama. Bilo je to krajem 80tih i u to vrijeme sam imala nekih 7 godina. Svakog četvrtka deda i baka su ponavljali isto putovanje. Od sela do sajma prelazili bi udaljenost od 9 km.

Uz sajam, Sveto Trojstvo putovanja činila je godišnja posjeta Mariji Bistrici i jednodnevni odlazak u Zagreb na španciranje Trgom Republike. Za taj događaj pripremale su se svečane cipele i birala odjeća dva dana unaprijed. Na sam dan odlaska, baka je na glavu stavljala rubac koji se čuvao u ladici za posebne prigode.

Nikada nisu bili na moru. More je bilo skupo i predaleko.

U međuvremenu su dobili troje unučadi i dogodio se taj neki internet. Teško shvatljiva tvorevina preko koje se unučad dopisivala s nepoznatim svijetom, pronašla posao u Kini ili pak završila na studiju u Americi. Svemoguća tvorevina putem koje je sve daleko odjednom postalo blizu.

Otići s jednog kraja svijeta na drugi nikada nije bilo jednostavnije nego što je to danas. S više ili manje novaca, sasvim je svejedno jer internet nudi rješenje za svaki budžet. Da je deda još uvijek živ, a baka zdravija i njih dvoje bi mogli uzeti šator i preko ljeta posjetiti sva mora i obale Europe. Stoga ne čudi što je ovaj tekst pisan na malom otoku usred Pacifika jer čudnije od toga su jedino ljudi koji se tome još uvijek čude.

Putovati danas može skoro svatko. Bitnu razliku čini jačina putovnice i ne znam kome da zahvalim što nisam rođena u Bangladešu, Kongu ili Iranu jer sve što radim zadnjih godina bilo bi puno teže – da ne kažem nemoguće.

Upoznala sam par ljudi iz tih država i jasno mi je koliko žarko žele putovati, ali nije im jednostavno kao meni. Ne ograničava ih skromna ušteđevina, vlastiti strahovi, percepcija života ili tehnologija. Ograničava ih komad službenog papira na kojem piše mjesto njihovog rođenja koje nisu sami birali.

Često naletim na vlasnike “sretnih putovnica” koje uz minimalnu glumu prihvatljivog mentalnog zdravlja, garantiraju bezbrižan pristup većini zemalja na svijetu. Slučajnim odabirom svemira, i sama sam vlasnik iste. Ali sretni nikada ne razmišljaju o sreći (kaže Balašević, a ja kopiram) pa se svejedno trude izgledati još malo uzvišenije od ostalih.

Nemoj biti snob – 1. primjer

Prije par dana na klupi ispred lokalnog dućana upoznala sam mladog Nijemca. Pitala sam ga kojim povodom je završio na malom otoku usred Pacifika. Objasnio mi je kako izbjegava turistička mjesta jer on nije turist. On je pravi putnik i odabrao je ovu tropsku zabit jer se kloni turista.

Pravi putnik.

I sama se klonim turističkih mjesta pa me to ne čini manje turistom. Turist sam koji troši svoje novce na neturističkim mjestima. Nema tu ništa loše. Loše je samo biti ograničen komadom službenog papira na kojem piše mjesto rođenja koje nisi sam odabrao i radi toga otežan ti je pristup mnogim državama u svijetu. To je loše. Turist ili pravi putnik, koga briga. Važnije je ne biti snob.

Stopirala sam s prijateljem iz Irana dva mjeseca po Turskoj i na pitanje da li bi radije bio turist ili putnik, odgovorio mi je da bi radije bio Nijemac.

Bez obzira na prijevoz autobusom, avionom ili autostopom, sa ili bez Lonely Planeta u torbi, ako imam turističku vizu -> turist sam. Biti putnik zvuči puno uzvišenije od turista, ali svi mi koji ostavljamo puno ili malo novaca u stranoj državi za vrijeme nekog alternativnog ili više klasičnog turističkog putovanja – i dalje smo turisti. Naglašavanje razlike me ne čini više turistom ili više putnikom već više snobom.

Nemoj biti snob – 2. primjer

U Kirgistanu sam upoznala dečka koji je na svom biciklu obilazio Majku Zemlju s ciljem da u svakoj državi koju odabere provede minimalno 6 mjeseci kako bi shvatio ljude, kulturu i na neki svoj način pomogao zajednici. Bilo mu je jasno da s takvim ciljem nema šanse posjetiti sve države na svijetu za vrijeme svog životnog vijeka, ali to mu je bilo sasvim nebitno. U 9 godina putovanja, živio je u 7 država.

Njegovo putovanje ga čini sretnim.

Na putu od Zagreba do Bora Bore, igrom slučaja posjetila sam 25 država. Mogla sam posjetiti manje, a mogla sam i više. Taj broj je sasvim nebitan za moju priču jer cilj nije bio posjetiti što više država već autostopom doći od Zagreba do Bora Bore.

Moje putovanje me činilo sretnom.

Je li dečko iz Kirgistana bolji putnik od mene ili sam ja bolji putnik od dečka iz Kirgistana ni jednog od nas nije briga jer oboje imamo svoje osobne razloge zašto putujemo.

Zadnjih godina sve češće nailazim na ljude, i mlade i stare, koji svoj smisao putovanja pronalaze u natjecanju s drugim putnicima. Rade to online po fejsu i offline po birtijama i hostelima. Nadmudruju se oko broja posjećenih zemalja, broju pređenih kilometara, broju lajkova, broju followera, broju posjetitelja na blogu. Broju kojim pokušavaju validirati svoje putovanje i dokazati da su bolji putnici od ostalih.

Jednostavnim jezikom rečeno, kao sto te veći broj ljudi u krevetu ne čini boljim ljubavnikom, tako te ni veći broj posjećenih država ne čini boljim putnikom. Hvaljenje te samo čini većim snobom. Putuj zbog sebe i radi što ti se radi, a druge pusti na miru.

Nemoj biti snob – 3. primjer

I sama sam se opekla u ovom scenariju.

Popela sam se na brdo Tapioi s kojeg je pucao ovakav pogled.

Na vrhu brda upoznala sam nekoliko ljudi koji su toga dana kruzerom stigli na otok Raiatea. Pitali su me jesam li stigla avionom. Rekla sam da nisam. Stigla sam autostopom. Trebalo mi je nekoliko godina, ali nema veze, stigla sam. Smijali su se mom trudu bas na onaj ružan način, s visoka.

Obično se maknem od takve enegije bez previše objašnjavanja, ali ovaj put sam ostala. Pitala sam ih koliko ih je koštao kruzer. Ispalo je blizu 2000 dolara po osobi. Ljuta zbog posprdnih komentara i podsmijeha odgovorila sam da me stopiranje istom rutom koštalo 2 dolara koliko sam platila 2 kokosa kad sam ožednila. Smijanje je prestalo i ja sam se na trenutak osjećala kao pobjednik, a zapravo sam ispala snob bas kao i oni.

Niti je luksuzno kruzersko putovanje bolje od stopiranja. Niti je stopiranje bolje od luksuznog kruzera. Na kraju dana, i oni i ja smo se nalazili na jednom od najljepših otoka na svijetu. Ne postoji dobar ili loš način putovanja. Neki putuju luksuzno, neki putuju na budžetu. Svatko zna svoje razloge. U oba slučaja smo samo ljudi koji uživaju u putovanju na svoj način.

Autorica teksta: Ana Bakran