U prošlom nastavku Andrea nas je vodila u Maleziju, a danas idemo u Indoneziju gdje ćemo posjetiti vulkan i Mandakipura slapove.
Moj posjet Indoneziji počeo je u njezinom drugom najvećem gradu Surabaya na sjeverozapadnom dijelu otoka Java i moram priznati da me grad nimalo nije oduševio. Dapače, već na prvi pogled imala sam nekakav osjećaj kao da sam došla u maleni grad, dapače selo, što je čudno s obzirom da grad ima preko 3 milijuna stanovnika. Međutim radi se o gradu u kojem doslovno nemate šta raditi osim ako niste šopingoholičar i uživate u provođenju svojeg slobodnog vremena u ogromnim šoping centrima. No na svu sreću razlog posjeta Surabayi nije bio sam grad, već jedan bliski prijatelj iz Zagreba na privremenom radu u Indoneziji.
Moj prvi posjet vulkanu
Sletjela sam kasno navečer i već rano ujutro smo se uputili na planinu Bromo gdje se nalazi jedan od dvadeset aktivnih i spektakularnih vulkana na otoku Java. Bromo se ujedno smatra i jednim od najljepših i najpristupačnijih vulkana u istočnom dijelu Jave. Dobio je naziv po istoimenoj planini. Vulkan je aktivan, ali nakon nesreće prije nekoliko godina u kojoj su poginula dva turista, razvili su savršen sustav uzbunivanja i gotovo da nema nikakve opasnosti. Vulkan cijelo vrijeme izbacuje gusti dim. Bromo je u biti najpoznatiji po jednom od najljepših izlazaka sunca, no nažalost ja sam spavalica i nije bilo šanse da se probudim u 3 ujutro kako bi došla na vrijeme na izlazak sunca. Jesam entuzijast, radila sam ja i luđe stvari u životu kako bi vidjela ili doživjela nešto na svojim putovanjima, ali isto tako jako volim spavati…
Bromo nije jako udaljen od Surabaye, međutim promet u Indoneziji je tako gust, a ceste su poprilično loše da nam je doslovno trebalo preko 4 sata za jedva nekih 115 km.
Jednom kada dođete u nacionalni park u kojem se nalazi Bromo, mora se unajmiti džip koji vas vozi u podnožje planine odnosno vulkana. Oko planine nalaze se konji koje isto tako možete unajmiti, ali mi smo se odlučili ići pješice. I nakon nekih dvadesetak minuta penjanja (nije uspon tako veliki nego ja nažalost imam problema sa visinama), došli smo na vrh i bome bilo je spektakularno. Prekrasan pogled s vremena na vrijeme prekinut gustim dimom koji nestane na isti način kako se i pojavio, te mir, nevjeorojatan mir i tišina… Ne znam jel to bilo zato jer nije bilo previše turista ili je to zato jer je oko nas bila tako nekakva mistična atmosfera… Vjerojatno pomalo od oboje.
Mandakipura slapovi
Nakon sat vremena bauljana na i oko vulkana, vratili smo se do našeg vozača koji je imao još jedno iznenađenje za nas. Odveo nas je na najljepši slapove koji sam vidjela u životu: Mandakipura slapovi. Kada smo došli do zadnje točke do koje smo mogli ići autom, ponovno smo morali unajmiti vodiča koji nas je ovog puta pješice odveo do slapova. Moram priznati da sam isprva prigovarala zašto moram uzeti vodiča, zašto ne mogu ići do tamo sama, ali već nakon dvije minuta hodanja bilo mi je jasno zašto je vodič apsolutno neophodan. Do slapa treba ići starim stazama, po kamenju, preko potoka, doslovno smo skakali sa kamena na kamen i iskreno bez nekoga tko doslovno poznaje svaki kamen na tom puteljku nikada ne bi uspijeli doći do slapova. Iskreno nekoliko puta sam se htjela vratiti jer mi je sve to ipak bilo malo previše izazovno, ali na sreću nitko me nije doživljavao i samo mogu reći da mi je drago. Jednom kada smo došli do slapova, bez imalo pretjerivanja, bilo je to nešto nevjerojatno. Prirodna ljepota kakvu moje oči dosad nisu nikad vidjele. Hodali smo ispod slapa, oko slapova, da smo htjeli mogli smo se valjda i okupati, ali naravno nismo.
Noć je već lagano padala, čekalo nas je 115 km za prijeći. Imali smo malo sreće jer je bio vikend, pa po povratku promet nije bio toliko strašan. Trebalo nam je samo 3 puna sata za povratak u grad. Vrijeme je bio za večericu u finom “talijanskom” restoranu sa poprilično dobrom pizzom i onda spavanjac. Treba se odmoriti za slijedeću stanicu: Jakarta!
Andrea Petković
