U prošlom nastavku plovili smo rijekom Chao Phraya, a danas nastavljamo upoznavati Tajland i Tajlanđane.

Tajland je uistinu čarobna zemlja. Već pri prvom susretu sa Tajlanđanima bit će vam  jasno zašto Tajland zovu zemlja tisuću osmjeha. U ovoj zemlji i gradu glavno sredstvo komunikacije je osmijeh, a formula za uspjeh uz osmjeh su još pristojnost i poštenje. I ono što je još bolje, Tajlanđani vas jednostavno svojim primjerom potiču da se i vi tako ponašate.

Na početku mi se uvijek činilo da sam jedino ja bila ona koja uvijek negdje žuri, koja je pod stresom, kojoj gužva u metrou za vrijeme špice ide beskrajno na živce, a onda nekako s vremenom naučite se opustiti i prihvatite tu tajlandsku životnu filozofiju. I nema više živciranja, stresa, žurbe… i naravno sve odmah nekako postane lakše i podnošljivije.

Tajlanđani su izuzetno religiozan narod (95% Tajlanđana su Budisti). Gotovo na svakom koraku možete vidjeti budističke hramove i svećenike. Gotovo svaka zgrada ima tzv. “house spirit” odnosno kućicu u kojoj se smatra da živi kućni duh koji je zaštitnik ljudi koji žive u toj zgradi. Tu se Tajlanđani mole i ostavljaju cvijeće i hranu. Od stranaca se očekuje da poštuju hramove i budističke svećenike. Na primjer ako odete na jednu od ne tako turističkih plaža, a u čijoj se blizini nalazi jedan od 27 000 hramova očekuje se da ćete na plaži uvijek imati minimalno majicu na sebi koju nećete skidati čak ni prilikom ulaska u more.

Nadalje, Tajlanđani obožavaju svojeg kralja, dapače ponekad mi se čini da su i  pomalo opsjednuti njime. Grad je krcat njegovim slikama kao i slikama kraljevske obitelji. U zemlji vlada strogi zakon koji zabranjuje vrijeđanje kralja, a posebno važan dan za Tajlanđane je kraljev rođendan koji je upravo ovih dana proslavio svoj 86. rođendan. S obzirom da trenutna politička situacija u Tajlandu nije baš najsjajnija i posljednjih nekoliko mjeseci traju anti vladini prosvjedi koji u zadnje vrijeme postaju i nasilni, sve strane su se bezpogovorno sklopile primirje već dva dana uoči rođendana kako bi pripremili na proslavu rođendana, te zatim i proslavili rođendan.

Nažalost za vrijeme mog boravka u Bangkoku nisam imala puno Tajlandskih prijatelja. Nekako od samog početka ste osuđeni na strance jer nažalost jako malo Tajlanđana govori engleski. Moji jedini svakodnevni susreti sa lokalcima su kada kupujem voće ili hranu na ulici. I tako s vremenom sam imala svojeg čovjeka od kojeg kupujem voće ili večeru. I najsmješnije mi je kako je cijena voća i hrane s vremenom sve više i više padala kao da su nagrađivali moju lojalnost što sam svaki dan došla kod njih. S vremenom više to nije bila obična kupovina već i pravi mali tečaj tajlandskog. Jedva da znam reći dobar dan, ali zato znam sve vrste voća koje moj voćar prodaje, i nikada me ne pušta dok ne izgovorim pravilno (što zna poprilično potrajati) i drugi dan počinjemo sa ponavljanjem. Voljela bih reći da sam i ja tako strpljiva s njim kada ga učim kako se koje voće kaže na engleskom.

Iako mi Bangkok na prvu nije najbolje sjeo, mislim da sam upravo zahvaljujući divnim i toplim Tajlanđanima zavoljela i ovaj grad i ovu zemlju. Ljubaznost i neiskvarenost ljudi je definitivno nešto sto ovu zemlju čini još divnijom.

Andrea Petković