Andrea nam je ispričala kako je stigla u Bangkok, smjestila se i sada je vrijeme za pravu avanturu. U nastavku otkrivamo Bangkok putevima rijeke Chao Phraya pa krenimo.

Nakon što sam se dobro upoznala sa Siamom i svim trgovačkim centrima na i oko njega, bilo je krajnje vrijeme za upoznavanje pravog Bangkoka i za to je trebalo ipak ići malo dalje i spustiti se do Chao Phraya rijeke, poznatije kao rijeke kraljeva i najvažnije žile kucavice Tajlanda. Rijeku smatraju jednom od najvažnijih transportnih puteva zemlje i po kojoj je promet jednako gust i živ kao i na cestama Bangkoka.

Chao Phraya nosi u sebi nešto tako mistično. Imala sam osjećaj da mogu paralizirano gledati u nju satima. Nekakav čudan zen je bio u zraku bez obzira što je oko mene bila masa ljudi, a da o prometu i ne govorimo. I dok sam stajala na doku i čekala brod ispred mene su prolazili ljudi koji žive pokraj te rijeke, sa njom i zahvaljujući njoj. Izmjenjivale su se tako slike vozača broda tegljača koji se s obitelji vozi niz nju, budističkog svećenika koji se brinuo za ribu za koju se vjeruje da donosi sreću, smetlar koji vodi bitku protiv onečišćene rijeke,  bio je tu i vozač broda koji prevozi goste jednog od luksuznih hotela koji se nalazi uz rijeku… Svaki od ovih ljudi ima neku svoju priču i ta priča je djelomično ili u potpunosti vezana  uz ovu rijeku. 

Za rijeku sam za početak odvojila puna dva dana, kupila dnevnu kartu za«hop on hop off» turistički brod i krenula u istraživanje. Plan je prvo bio proći cijelu rijeku brodom, slušati objašnjena vodiča i njegova objašnjenja gdje se što nalazi, a onda oći stanicu po stanicu budući da je taj turistički brod koncipiran kao uobičajen hop on hop off bus. Da, to je bio plan…no kao što već i vrapci na granama znaju planovi vrlo često ne funkcioniraju točno onako kako smo si mi to zamislili. Prvo sam se ukrcala na krvi brod (znala sam da moram paziti na zastavice koje označavaju vrstu broda, ali…) i kada sam napokon dočekala pravi brod, vodič je pričao jako lošim engleskim i nisam ga skoro ništa razumijela. Tada sam krenula sama u svoje istraživanje uz pomoć vodiča knjige, a brod koristila kao prijevozno sredstvo. Prvo sam posjetila Wat Arun (hram zore), najstariji hram u Bangkoku na koji se poprilično tesko popesti (posebice na 35 stupnjeva i 100% vlazi), ali vrijedi jer pogled sa vrha je prekrasan.

Nakon Wat Aruna, uslijedio je posjet još jednom hramu. Wat Pho nalazi se preko puta, u blizini kraljevske palače. U sklopu hrama se nalazi čuveni ležeći buda dugačak čak 46 m i visok 15m. Odmah pokraj hrama nalazi se čuvena škola tradicionalne medicine i jedno od najboljih mjesta za masažu u Bangkoku. Bilo je vrijeme za prvu tradicionalnu tajlandsku masažu. Savršena završetak prekrasnog dana.

U nedjelju sam veću ranu zoru krenula u daljnje razgledavanje. Još je toliko toga bilo ispred mene i nije bilo vremena za gubljenje. Dan sam započela posjetom kraljevskoj palači. Radi se o kompleksu u kojem je smješteno nekoliko zgrada čija je izgradnja započela 1782. godine. U ovom kompleksu nalazi se i Wat Phra Kaeo, najsvetiji od svih tajlandskih hramova, te smaragdni Buda koji ipak nije prekriven smaragdima već jantarom. U okviru kraljevske palače nalazi se čak i lik Angkor Wata u prirodnoj veličini.

Prilikom posjete kraljevskoj palači, treba slijediti stroga pravila odijevanja. Osobama odjevenim u npr. kratke hlače ili suknje (sve iznad koljena), majice bez rukava, japanke i sl. zabranjen je ulaz. Međutim, budući da je jako vruće i da velika većina nas turista hoda okolo polu gola, Tajlanđani su taj problem riješili tako da svatko tko nije prikladno odjeven može unajmiti hlače i plastične cipele. Najam je besplatan i ostavlja se samo polog koji dobivate natrag jednom kada vratite odjeću.

Nakon što sam provela puna dva sata u obilasku kraljevske palače, uskočila sam u jedan tuk-tuk i krenula put Wat saketa.

Naravno prije toga sam se morala cijenkati jer tuk tuk nema fiksnu cijenu i naravno da vozač čim vidi zapadnjaka uveća cijenu za valjda 1000% i iako sam uspijela znatno spustiti cijenu još uvijek sam podsvjesno znala da je dobro zaradio na meni, jer i njegova najniža cijena je još uvijek viša od cijene taksija koju bi platila za tu relaciju, no ipak se radi o tuk tuku i nije da se njime imam prilike voziti svaki dan.

I nakon nekih 10ak minuta vožnje, napokon sam stigla do Wat Saket hrama. Hram sam po sebi ništa posebno, ali nalazi se na malenom brdu s čijeg vrha puca spektakularan pogled na cijeli grad. 

Naravno da čovjek dobro ogladni nakon tolikog razgledavanja, pa sam ponovno uskočila u tuk-tuk koji me doveo do doka kako bi uzela brod do jedne od najpoznatijih ulica u Bangkoku – Khao San Road ili poznatiji kao «backpackersi» raj. Ulica poznata po brojnim kafićima, restoranima i hostelima gdje se svaki dan skupljaju horde i horde mladih backpackera u potrazi za zabavom u Bangkoku. Nakon ukusnog ručka u jednom od restorana, uskočila sam ponovno u brod i krenula prema zadnjoj destinaciji tog dana- kineska četvrt.

Namjerno sam ostavila ovaj dio grada za kraj dana jer se navečer pootvaraju brojni restorani i klubovi, ulice postanu prepune uličnih štandova gdje nema što se ne prodaje od najrazličitijih vrsta voća i povrća, riba do prženih insekata. Četvrt je nevjerojatno živa, krcata ljudima. Toliko toga se događa da jednostavno ne znate gdje da gledate.

Andrea Petković