Andrea Petković: Nježni divovi

Prošli put, Andrea nas je svojom pričom odvela na plažu i ronjene, a sada nas vodi upoznati nježne divove – slonove. Upoznat će nas sa okrutnim metodama treninga, te radom u skloništu slonova, krenimo.

Tko god da je ikada posjetio Tajland, složit će se da su slonovi veliki i važan dio tajlandske kulture. Smatraju se tajlandskim nacionalnim simbolom i mnogi turisti jednostavno jedva čekaju ugrabiti priliku da uslikaju ove nježne divove negdje na cesti. Međutim kako to uobičajeno biva, nije sve uvijek idealno. Upravo zbog činjenice da su slonovi važan dio tajlandske turističke ponude, turisti su doslovno bombardirani sa različitim priredbama i trekking turama kojima je jedini cilj privući što veći broj turista koji koriste svaku prilike kako bi doživjeli bliski susret sa ovim životinjama.

Naravno, postoji i tamna strana ovih priredbi i trekking tura. Činjenica je da mahuti i elefant treneri koriste okrutne trening metode sa elementima mučenja i sve s ciljem kako bi slonovi postali maksimalno poslušni i prijateljski raspoloženi prema turistima. Neke od okrutnih metoda koje uključuju vezanje lancima, konstantno prebijanje, pa čak i uskraćivanje vode i hrane danima, čak i tjednima kako bi maksimalno iscrpili slonove koji onda ne bi jednostavno imali snage biti išta drugo osim poslušni i mirni. Cilj ovakvih metoda je slomiti duh životinje i uzeti mu zdrav razum. No ovakve metode nisu nekakva novost. One se koriste već stoljećima kako bi udomaćili ove divlje životinje i smatraju se jedinim načinom treniranja životinja. Ono što je najgore jest da ne postoji priredba ili trekking tura koja ne koristi ove metode u Tajlandu.

Nadalje jedna od glavnih atrakcija u Tajlandu je i jahanje slonova u džungli. Velika većina ljudi nije uopće svjesna da jahanje slonova u biti predstavlja veliki napor za ovu ogromnu, ali jako nježnu životinju. I dok su slonov vrat i trup izuzetno snažni, slonova leđa mogu podnijeti maksimum od 100 kila težine, što će vam se u prvi mah možda činiti puno, međutim ako uzmemo u obzir da samo stolica za jahanje koja se stavi na slonova leđa teži nekih 50ak kilograma, onda izračunajte sami koliko je jedna takva atrakcija naporna i bolna za slona.

Svih ovih navedenih činjenica nisam bila svjesna prije nego sam došla u Tajland. Dapače i ja sam kao i brojni turisti imala na svojoj listi jahanje slona u džungli. Na sreću, odmah su me upozorili na okrutnost ove atrakcije. No to ne znači da se u Tajlandu ne možete družiti sa ovim nježnim divovima. Dapače moje iskustvo je puno bolje od bilo kakvih tipičnih turističkih tura i priredbi.

U Tajlandu postoji nekoliko mjesta koji se smatraju nekom vrstom skloništa za stare slonove koje organizatori ovih navedenih okrutnih tura odbace kada postanu prestari ili bolesni, a nažalost nakon godina i godina mučenja u zatočeništvu ove životinje više se nisu sposobne brinuti same za sebe. Zato postoje skloništa u koja svatko može doći volontirati jedan dan, tjedan ili mjesec. Ja sam posjetila sklonište u Kanchanaburiju, udaljen nekih 250 km od Bangkoka.

Ja i moja prijatelji smo nažalost mogli ostati samo jedan dan, ali bilo je to iskustvo za cijeli život. Kada smo došli odmah su nam dali krastavce i bundeve kako bi išli nahraniti slonove. Zanimljivo je da čim su slonovi primjetili naš auto, krenuli su prema nama jer već znaju da dolaze volonteri koji će ih hraniti, no isto tako čim nam je ponestalo hrane, okrenuli su nam leđa i otišli natrag u okolnu šumu, a mi smo išli pripremati kuglice od riže za poslije podnevni obrok. Nakon ručka uz pomoć mahuta, slonovi su se spustili do obližnje rijeke gdje smo ih kupali. Bio je to pravi mali šou. I dok se neki obožavaju kupati i čak vam dozvole da se popnete na njih, nekima je to kupanje jako mrsko i ljute se na vas što se moraju opet kupati. Moj slon nije bio nimalo oduševljen sa mnom. Doduše dopustio mi je da se popnem na njega, ali kad je odlučio da mu je dosta kupanja, bacio me u vodu i još za kraj pošpricao surlom, a onda se samo okrenuo i otišao.