Putovanje, ostavlja vas bez riječi, a pretvara u pripovjedača. Izreka s kojom ću uvijek početi kod prepričavanja bilo koje od svojih avantura i čiju će istinitost potvrditi svaki putnik koji se zaputio u nepoznato i vratio sa osmijehom na licu. Upravo takav osmijeh sam i ja imao, ali u trenutku ukrcavanja na avion. Avion, koji me u tom trenutku vodio u nepoznato. Mjeseci planiranja, istraživanja, razmišljanja o ruti, smještaju, prijevozu pa do proučavanja detalja na street view-u, sveli su se na taj trenutak pokreta, u nešto tebi još uvijek nadasve nepoznato. Avion je vodio u Južnu Ameriku.

Napisao: Željko Marković

Stjuardesa se oglašava – Bienvenido a La Paz, Bolivia. Nakon cjelodnevnog putovanja,u 3 ujutro po lokalnom vremenu, napokon smo stigli. Sve ono za što smo se mjesecima spremali, sad je ispred nas. Jedina nepoznanica koja nas je čekala je kako ćemo reagirati u potpuno nepoznatoj klimi, ipak smo upravo sletili u najviši glavni grad na svijetu, i to na aerodrom koji se nalazi čak iznad 4000 metara nadmorske visine. Izlazimo sa terminala, udišemo hladan zrak i odmah krećemo u pregovaranje cijene za taksi. Nakon kratke rasprave, dobijemo cijenu koju smo i očekivali, jer naravno prije toga smo proučili sve moguće resurse kako bi se saznali koliko ćemo platiti baš taj taksi do grada. Vozeći se mračnim, uskim i vijugavim ulicama do smještaja, komentiramo kako očito ne osjećamo visinsku bolest, s obzirom da normalno dišemo i, osim umorno, se osjećamo jako dobro. Nema više toga što nas može iznenaditi. Izlazimo iz taksija, koji se u međuvremenu pogubio u labirintu ulica grada i tu nas čeka prvi šok. Ipak se nismo na sve pripremili. Polumračne ulice, bez ijedne duše na cesti, niti jednog auta, sve zatvoreno sa željeznim rešetkama, pomalo izgleda kao da ste slučajno skrenuli u neki geto. Ispred nas, na drugom kraju ulice, se stvori čopor od barem 20 pasa. Stanu, pogledaju prema nama i kao stampedo krenu u našem smjeru. U tom trenu se smrzneš i misliš na najgore. No, oni, kao da te ne vide. Projure uz tebe i zaskoče prvu hrpu smeća na drugom križanju i počnu kopati. Mi napokon nađemo naš smještaj, ulazimo u zgradu u kojoj zaštitar ležerno spava, jednim okom nas pogleda i nastavi. U tom trenutku kroz naše glave prolaze misli, jesmo li mi uopće spremni za ovo? Jesmo li pogriješili? Možda se ipak nismo dovoljno pripremili. Najpametnija stvar sada je odmoriti, odspavati te vidjeti kako dalje odmorne glave. Ali glava je mislila drugačije. Buđenje je bilo bolno. Glavobolja kakvu nismo u životu iskusili. Uz to nos je počeo krvariti. Visinska bolest i nedostatak kisika ipak uzima svoj danak. No, nismo prevalili ovakav put kako bi sjedili doma i plakali zbog glavobolje. Uzimamo tabletu i krećemo u istraživanje.

Izlazimo na cestu i vidimo potpuni kontrast onome što smo doživjeli usred noći. Ulice La Paza obasjane suncem, vrevu ljudi koji te sa smješkom pozdravljaju, mali lokalni restorančići puni obitelji s djecom,  starije gospođe u šarenim narodnim nošnjama kako s košarama punih voća idu na tržnicu zaraditi pokoji bolivianos. Svaka uličica u koju skreneš je puna života. No, kretanje nam je bilo malo teže. Iako je tableta koju smo popili uklonila glavobolju, prilikom svakog manjeg uspona, osjećaš umor kao kod planinarenja na bilo koju od naših planina. Svi su nam prije puta pričali o lišću koke koje treba žvakati kako bi si olakšao život na toj visini pa smo odlučili probati i to. Uputili smo se prema poznatoj tržnici, Mercado de las Brujas – Tržnica vještica. U mislima nam je pojam tržnice kakvu mi imamo, no pri ulasku u mjesto iznad kojega stoji ime tržnice shvaćamo kako je ovo u biti čitav kvart u La Pazu, gdje se na ulicama nalazi spektar štandova, trgovinica ili samo osoba koje su donijele košare sa namirnicama. S jedne strane imate stambenu zgradu, na nogostupu je vreva ljudi između svih tih prodajnih mjesta i u sredini ulica koja je puna automobila. Sve je izgledalo kao jedan veliki organizirani kaos. No ako ste mislili preći cestu tako lako, prevarili ste se. Bez obzira što ste na pješačkom prijelazu, auto koji prilazi već će vam u daljini trubiti i nastaviti istom brzinom te samim time vam dati do znanja kako neće stati iako ste vi nasred ceste. Bez obzira na sav taj kaos, lokalci se u cijeloj toj vrevi kreću tako jednostavno, dok smo mi, uljezi, totalno izgubljeni. Prolazeći kroz naselje koje oni zovu tržnicom, ostali smo i izgubljeni među silnim egzotičnim voćem i povrćem koje nas je mamilo svojim žarkim bojama, mirisima koji su dopirali sa malih štandova koji su prodavali raznorazne lokalne poslastice, pa sve do očerupanih pilića koji su samo visili na nekom štandu koji je bio prekoputa osobe koja je prodavala žarulje i wc školjke. Nakon dosta vremena izgubljenog u otkrivanju svega predivnog što ova tržnica može ponuditi, sjetili smo se zašto smo prvenstveno došli tu. Našli smo bakicu koja nam se činila najsimpatičnijom te od nje za nekih par bolivianosa uzeli vrećicu sa lišćem koke. U nadi da će nam nakon žvakanja ovog lišća biti lakše hodati, zgrabimo par listova i počnemo žvakati. Moram priznati, kako jedini efekt ovog lišća je bio to što smo u ustima imali odvratan okus gorčine i običnog lišća. Možda je to i cilj, jer više nisam razmišljao o tome kako mi je teško hodati nego kako imam užasan okus u ustima, i to satima. Nakon toga, više nismo eksperimentirali sa tim istim lišćem.

U tom trenu smo već ogladnili, i već smo satima lutali po ulicama posve modernog La Paza, te smo krenuli u potragu za hranom. Između silnih nebodera, izašli smo na neki mali trgić sa malim „mercadom“. Odlučili smo ući unutra, te vidjeli kako smo mi jedini turisti okruženi lokalnim stanovništvom. Ovo mjesto nije izgledalo spektakularno niti najmanje privlačno nekom prosječnom turistu, no nešto nas je odvelo ovdje. Našli smo čitav jedan prostor, nakrcano malim lokalima gdje u svakom od njih, bar je nama izgledalo tako, jedna obitelj kuha i prodaje isto to drugim lokalcima koji su tu svratili na ručak. Od šume plastičnih stolova i stolica, našli smo dva slobodna mjesta u jednom od tih lokala, uz obitelj s djetetom. U tom trenu, dolazi bakica, ne pita te ništa, stavlja pribor za jelo i nosi gustu juhu. Naime, ovdje nemaš izbora jela, nego što se kuha je na meniju. Nismo imali pojma što jedemo, ali svjedno, juha je bila toliko ukusna da nas to nije ni brinulo. Nakon juhe, ista ta bakica donese i glavno jelo, rižu sa mesom i povrćem u nekom umaku. Također nismo imali pojma što smo pojeli, ali smo sve to platili ukupno 1,5€, a izašli smo siti i sretni što smo uspjeli odmah doživjeti nešto tako lokalno. Sada smo bili spremni za još istraživanja ovog kaotičnog, ali predivnog grada.

Protok vozila ulicama La Paza je toliki da svaka naša gužva na cestama izgleda kao dječja igra. Ovdje se zna putovati i satima sa jednog dijela grada na drugi. No u nečemu su ispred nas. Oni su za obične građane, pješake i sve one koji ovise o javnom prijevozu uspjeli smisliti rješenje. Teleferico! Više linija žičara, koje prelaze iznad ovog kaotičnog grada, prevozeći putnike sa jedne na drugu stranu grada u roku od 10 – 15 minuta. Nešto što nas je skroz zaintrigiralo za ovu vrlo siromašnu zemlju. Uspjeli su izgraditi tako moderan sustav koji olakšava svakodnevnicu svim građanima. Naravno, otišli smo do prve linije koja nam je bila najbliža, kupili kartu koja je jeftinija od naše ZET-ove karte za 4 kune, sjeli i jednostavno uživali u prekrasnom pogledu na košnicu zvanu La Paz. Ispod tebe nalaze se nedovršeni krovovi kuća, uspred tebe se rasprostire čitav labirint zgrada, a u daljini vidiš snježne vrhove Anda. Još nakon vožnje svratiš na obližnji „mirador“ Kili Kili gdje na dlanu imaš cijeli grad stisnut u dolini među obroncima planina na dlanu, gdje vidiš i njihov nacionalni stadion na kojem se svaka gostujuća nogometna sila muči sa istim problemom kao i mi, nedostatkom kisika te naravno Bolivija stvarno može iskorisiti prednost domaćeg terena. Nakon dana provedenog u lutanju La Pazom, početna slika grada nam se izbrisala iz sjećanja i shatili smo kako je ovo ipak ono što smo i očekivali, te nastavili na sljedeću lokaciju oduševljeni šarenilom, ljepotom i svim tim prekrasnim kaosom La Paza.

Mrak je već davno pao, a mi lagano busom krećemo na cjelonoćno putovanje do sljedeće destinacije. Nedugo nakon pokreta, prolazi gospodin, dijeli vode i deke te odmah stiže i topli obrok, sjedala u busu široka, udobna te se spuštaju potpuno ležeći položaj. Ovo je izgledalo kao businees class u bilo kojem avionu, a ne kao jedan običan bolivijski autoprijevoznik. Polako tonemo u san jer nas čeka duga vožnja kroz bolivijske pustopoljine. Buđenje je opet bilo bolno, nije nam trebao nikakav alarm već ista ona nesnosna glavobolja, popraćena sa krvarenjem iz nosa nam je bila dovoljna budilica, taman u zoru, nadomak naše destinacije – Uyuni. Visinska bolest i dalje ne popušta. Izlazimo iz autobusa u ranojutarnje sate, te otkrivamo kako Uyuni u izgleda kao grad duhova kakve vidimo na televiziji. Siromašne šarene kućice, široke ulice jako loše kvalitete te nijedne žive duše na cesti. Opet ne izgleda obećavajuće. Lagano smo se zaputili prema hotelu koji smo rezervirali, ne bi li barem ostavili stvari. Hotel izgleda kao sve ostalo oko nas, samo jedna siromašna trokatnica koja se ničim ne ističe kao hotel. S obzirom kako su velika drvena vrata na ulazu bila zaključana, nije nam preostalo ništa nego pozvoniti. U tom trenu se čuje plač bebe, a mi se zbunjeno pogledamo i razmišljamo jesmo li mi na pogršnoj adresi. Vrata se otvaraju, a uspavana mama, sa malim djetetom u ruci nas pogleda i samo pusti unutra. Recepija je bila mala sobica na samom ulazu, sa hrpom dječjih igrački, televizijom iz 1970-ih i stolićem. Nakon što je uspavana gospođa upisala naše podatke u bojicama zašaranu bilježnicu, otišli smo do našeg sobička, ostavili stvari i zaputili se dalje. Tada je i gradić je malo živnuo, turisti su počeli izlaziti na ulice, štandovi sa svime i svačime su se počeli otvarati te više nije izgledalo onako mrtvo kao na početku. Mi smo krenuli u lokalnu agenciju dogovoriti ono zašto smo i došli ovdje – posjet Salar de Uyuni-u.

Naravno u agenciji tražimo najpovoljniju opcije te uzimamo dijeljenu turu, sa 2 druga para i vozačem koji govori samo španjolski. Nas to nije smetalo, jer smo došli samo s jednim ciljem, provesti se kroz tu čuvenu slanu pustinju koju smo do sada vidjeli samo na slikama koje izgledaju kao fotomontaža. Ukrcali smo se u kombi, kimali glavom na svaku rečenicu koju nam je vozač rekao kako bi dali do znanja da smo ga (donekle) razumjeli i krenuli. Tokom vožnje oronulim cestama u ovom kraju, sa našim krnjim poznavanjem španjolskog jezika iz sapunica, uspjeli smo se upoznati sa našim suputnicima, parom iz Perua te prijateljicama iz Čilea. Cesta nestaje, a mi se nastavljamo voziti po beskrajno velikoj bijeloj površini. Stigli smo. Ispred nas je nepregledna bijelina, kao sa razglednica iz snježnih, bijelih Alpa, no ovo nije ni blizu snijega, iako bi se nadmorska visina mogla usporediti sa vrhuncima Alpa. Sunce obasjava čitavu ovu snježno bijelu ravnicu te vam ne dopušta da skinete svoje sunčane naočale jer je nemoguće gledati u ovo blještavilo bez njih. Ulazimo sve dublje i dublje, krajolik se ne mijenja, ne nazire se niti jedan tračak biljnog ili životinjskog svijeta, brda koja su bila iza nas postaju sve manja i manja, a mi kao da se nalazimo na nekom novom, ledom okovanom planetu.

U tom trenu, u ovom moru soli, ispred nas se počinje nazirati otok. Kako drugačije nazvati ovo mjesto, ovu hrid izdignutu iznad ove slane površine nego otok. Usred ničega, uspjela je nastati cijela jedna, slobodno mogu reći kolonija kaktusa. Mislili smo kako su ovi 3-5 metara visoki kaktusi, raznih oblika, ponekad, ukoliko imate i prljavu maštu malo „zabavnih“ oblika, fascinantni za okruženje u kojem jesu, ali ovaj otočić, Isla Incahuasi, nosi sa sobom još iznenađenja. Na visini od 3600 metara, pred nama se pojavljuju suhi koralji, kao fosili u stijeni te se u tom trenutku zapitate, kako je to sve moguće. Fascinirani čudom prirode koje smo upravo vidjeli, vraćamo se u naš kombi te mislimo kako smo dobili sve što smo i očekivali, ali nam vozač priušti još iznenađenja. S obzirom kako je ova lokacija savršena za slikanje optičkih iluzija, gospon vozač nas odveze na mjesto gdje nema niti jednog turista oko nas, legne se na zemlju i navodi što trebamo raditi dok nas on sve, strpljivo, jednog po jednog slika. Rezultat je bio serija urnebesnih fotografija bježanja od godzile, sjedenja na tubi Pringles čipsa ili limenki pive, izvlačenja prijatelja iz vrećice M&M’s bombona i raznoraznih drugih veselih kombinacija. Kako bi dan bio potpun, otišli smo na jedno jedino mjesto gdje se moglo naći jezerce od 2 cm duboke vode i svjedočili prekrasnom zalasku sunca koje se prelama sa vodom te shvatili kako sve one fotografije koje smo vidjeli ipak nisu fotomontaža. Pri povratku smo svi u kombiju razmijenili brojeve, slike, te smo se mi u grad vratili ponosni s obzirom da nam se znanje španjolskog jezika zavidno poboljšalo uz grupicu veselih ljudi na turi.

Jutro, glavobolja, tableta – već nam je postala rutina. Slijedi nam dugi povratak prema La Pazu. No, zašto bi se direktno vratili u La Paz, ako usput možemo stati negdje u prolazu. Prilazimo kolodvoru, ili barem onome što oni zovu kolodvor, jer ne postoji nikakva zgrada već se nalazi na samo malo široj ulici gdje samo vidite autobuse kako dolaze i odlaze. Ispred jednog, malo derutnog autobusa, stoji mlađa gospođa te iz petnih žila svake minute viče „Potosí! Potosí!“ Pogledamo na kartu, vidimo kako je u smjeru La Paza, te odlučimo kako je baš idealno mjesto za provesti dan. Kod te iste gospođe kupujemo kartu i smjestimo se u bus koji je jednako derutno izgledao iznutra, kao izvana. U međuvremenu se bus napuni sa lokalnim stanovništvom, među kojima je bilo više starijih gospođa u šarenim narodnim nošnjama, poljoprivrednicima koji su nosili vreće friško ubranih plodova zemlje i samo smo čekali osobu sa pilićima u kavezu kako bi doživljaj bio potpun. No, takve osobe nije bilo. Samo je prije polaska ušla bakica sa vrećom punih domaćih pita, Salteñasa, i prodavala ih za mizernu cijenu. Savršen doručak, lokalno jelo u lokalnom busu. Autobus je krenuo, te smo sve više i sve dublje ulazili u Ande. Odjednom, na jednoj od uzbrdica, usred ničega, autobus stane. Isti tren, one starije gospođe u nošnjama, uzimaju svoje stvari i izlaze na cestu, kao da znaju što se događa. Vozač isto izlazi i pokušava nekoga zvati. Mi pogledamo okruženje, te vidimo kako su oko nas samo planine te stojimo na cesti gdje svakih 20 minuta eventualno prođe auto. Izlazimo iz autobusa te pomoću našeg krnjeg španjolskog shvaćamo kako se bus pokvario, a vozač hvata signal kako bi nazvao nekoga. Bakice su odmah to znale, jer očito nije prvi put. Nakon nekog vremena, pojavljuje se džip u daljini. Šarene bakice počnu panično mahati, te vozač, sa dvoje suputnika u autu staje sa strane. 7 bakica počne trčati prema autu, a vozač nesebično otvara vratadok one jedna po jedna ulaze unutra. Kada mjesta više nije bilo, otvara se prtljažnik te ostatak se gura unutra te oni odlaze. Mi stojimo sa strane i u čudu gledamo što se upravo dogodilo te prasnemo u smijeh. Odlučili smo iskoristiti sve što se može iskoristiti iz ove situacije te uzimamo kameru i slikamo prekrasan krajolik oko nas. Prošlo je možda sat vremena kada je autobus druge kompanije prolazio pokraj nas te je odmah stao kako bi uzeo sve nas koji smo ostali. Kako u novom busu nije bilo mjesta, do naše krajnje lokacije smo ostali u stajaćem položaju sljedeća 2,5 sata. Po dolasku u naš nesuđeni Potosí, nakon svega, nije nam preostalo ništa drugo nego u centru grada sjesti i naručiti pivu, i to pivu u boci od 1,1 l, te se smijati svemu što smo danas proživjeli. Na kraju smo se uspjeli prošetati kroz ovaj mali pitoreskni gradić iza kojega kao div strši velika planina koja skriva labirinte rudnika po kojem je ovaj grad i poznat. Nas je čekala opet duga noćna vožnja do La Paza. Na kolodvoru, koji ovaj puta i u ovom mjestu izgleda bolje od zračne luke Split, se ukrcavamo na bus koji opet izgleda kao business klasa u avionu, spuštamo sjedala te tonemo u san dok se preko Anda po mrklom mraku vozimo prema La Pazu.

6 ujutro. Budimo se u autobusu, prvi put bez glavobolje. Izgleda kako smo se napokon naviknuli na ove visine na koje se kod nas doma čak ne ide ni na skijanje. Dok se spuštamo zavojitim cestama iz, preko 4000 metara visokog, El Alta, ispred nas se nazire poznati prizor udoline natiskane nedovršenim kućicama, sa velebnim neboderima u centru te još pokoji manji čopor pasa uz cestu koji i dalje gledaju samo svoja posla. Stigli smo natrag u La Paz. Odlazimo do našeg smještaja, u nadi kako će nas primiti ovako rano, kako bi barem svu prtljagu ostavili u sobi. Nakon što su nas naši gostoljubivi domaćini, smješteni uz sami Mercado de las brujas primili bez ikakvih prigovora, ponudili su nas doručkom koji nije bio u cijeni. U ovom gradu imaš osjećaj kao da si uvijek dobrodošao. Dok se još oporavljamo od duge noćne vožnje, uz doručak, razmišljamo kako ispuniti ovaj, još jedan dan u La Pazu prije odlaska u novu avanturu dan poslije. Otkrivamo jedno mjesto, nedaleko od La Paza te se bez ikakvih razmišljanja odlučimo krenuti u Valle de la Luna – Dolina mjeseca. Zovemo Uber, misleći kako nitko neće voziti tako daleko, no u trenu vozač prihvaća naš zahtjev i kroz par minuta sjedimo u autu u kojem se puštaju svi latino hitovi ovih područja te se putujemo opet izvan granica glavnog grada.

Stižemo pred glavni ulaz Mjesečeve doline te imamo dojam kako nas je vozač ostavio na krivom mjestu. Malo smo u brdovitom području, ali oko nas su i dalje one nedovršene kuće, pa čak i na brdu do nas vidimo isti prizor. Ali samo prolaskom kroz tunel na ulazu u dolinu nakon kupovine ulaznica kao da smo se prebacili u neki paralelni svemir. Nažalost, shvatili smo kako je veliki problem kod izgradnje stambenih objekata te su se one iste kuće koje smo vidjeli nalaze na samoj litici tik do ove predivnog prirodnog čuda. Samo zamislite naša Plitvička jezera, ali bez one predivne šume oko njih već kuća do kuće uz samo jezero, otprilike je takav doživljaj. No, zanemarili smo i te kuće i jednostavno uživali u nestvarnim oblicima koja je ova dolina ponudila. Ukoliko se zavučete malo dublje, biti ćete okruženi fascinantnim stjenovitim oblicima, visokim tornjićima, dubokim klancima te će te se zapitati jeste li stvarno na mjesecu. Tu i tamo vas iznenadi pokoji kaktus koji izvire iz ničega ili pokoji nepoznati cvjetić. Izbijamo na viši dio doline i već se u tom trenu pojavljuje cesta koja je tik uz vas i opet se naziru one kuće koje sam spomenuo prije. Bili smo zadovoljni odabirom te smo bili spremni za povratak u grad i možda za pokoji Salteñas s Vještičje tržnice.

Nakon što smo se udomaćili u glavnom gradu došlo je vrijeme za nastavak. Iduće jutro, ukrcavamo se na autobus, uspinjemo se istom onom zavojitom cestom prema El Altu i krećemo prema krajnoj destinaciji – jezero Titicaca. Krajolik postaje malo jednoličan, ravnica ispunjena kućama bez fasada, prožeta neasfaltiranim ulicama, i tako u nedogled. Potpuni kontrast već donekle razvijenom La Pazu. U daljini, sa svih strana, naziru se snjegom pokriveni vrhunci Anda, čak i preko 5000 metara visoki. Teren se u potpunosti ispraznio. I dalje se vozimo ravnicom, no oko nas se samo prostiru zlatno-žuti proplanci. Napokon se pojavljuje velika plava površina na vidiku. Približavamo se najvišem plovnom jezeru na svijetu. Autobus staje u manjem gradiću te nas informiraju kako se moramo prebaciti na brod koji će nas prebaciti na drugu stranu. Naime, zaputili smo se u mjesto zvano Copacabana koje se nalazi na poluotoku. Taj poluotok je podijeljen između Bolivije i susjednog joj Perua, te je sama Copacabana odsječena od svoje vlastite zemlje pa se samo brodom može doći do nje. Mi smo i dalje uzbuđeni s obzirom kako ćemo posjetiti mjesto koje u glavi zamišljamo kao brazilsku Copacabanu u malom, u visinama Anda na obali prekrasnog jezera. Autobus kreće s druge obale, te lagano ulazimo u gradić koji nimalo ne sliči na Copacabanu kakvu smo mi imali u glavi. Oko nas i dalje nedovršene kuće, bez fasada, neasfaltirana cesta te ne previše turista. Samim izlaskom iz autobusa postanete okruženi ljudima koji nude najbolji ručak, najbolje suvenire, najbolji smještaj, najbolje izlete. Kako smo mi već imali organiziran izlet brodom, zaputili smo se u luku.

Sjedimo na obali te promatramo tu nebesko plavu površinu ispred sebe i mislimo kako netko ovo može zvati jezerom. Nama izgleda kao more. U istom trenu promatramo i skupinu ljudi koja se okuplja za isti izlet. Ukrcavamo se na brod te krećemo prema jednom od najmističnijih otoka na jezeru – Isla del Sol. Prema vjerovanju Inka mjesto rođenja boga sunca, mjesto na kojemu nema cesta, gdje živi samo par stotina obitelji i gdje se nalazi mnoštvo ostataka drevnih Inka. Sjednemo se na gornju terasu brodića, koji sporim tempom plovi prema otoku, te se nađemo u društvu četvero drugih avanturista na palubi. Sljedeće pitanje će zvučati kao neki vic, ukoliko nas je netko u tom trenu čuo možda bi mu i bilo smiješno, ali – što rade 2 Njemice, 1 Irac, 1 Kanađanka i dvoje Hrvata usred najvišeg jezera na svijetu? Na nagovor vrlo entuzijastičnog Irca, koji je htio upoznati kulture svih nas, pjevamo nacionalne himne. Kada bi mi netko rekao kako će se nasred Jezera Titicaca čuti himna u našoj, ne baš pohvalnoj, izvedbi mislim kako bih se i ja nasmijao. Kako je plovidba brodom prošla u smijehu sa novim poznanincima, nismo ni primijetili kako smo se primaknuli našem odredištu. Brodić pristaje, te dobijamo upute kako se moramo popeti te sići na drugi kraj otoka gdje će nas čekati isti ovaj brodić za povratak. Krećemo s usponom po vrlo strmom terenu, te nakon samo par minuta gubimo dah. Noge su umorne kao da smo već pješačili satima. Zaboravili smo opet na rijedak zrak i nedostatak kisika. Bez obzira na poteškoće, laganim tempom uspinjemo se na vrh prolazeći pokraj mnogih drevnih hramova gdje se još uvijek osjeti prisutnost nečega. S obzirom na umor i težinu uspona, u potpunosti smo zaboravili promatrati okolinu te dolaskom na vrh otoka smo shvatili kakvu ljepotu imamo ispred sebe. U tom trenutku ostaneš malo zbunjen jer imaš osjećaj kao da si na nekom mjestu u srcu Mediterana sa nebesko modrim morem ispred sebe, još i magarac privezan za stupić stoji tik uz tebe te osjećaš lagani povjetarac. No ono što ovo mjesto, ovaj pogled čini još spektakularnijim su prekrasne Ande u daljini sa svojim, već spomenutim, snježnim vrhuncima. Tada samo, bez riječi, samo sjeli, uživali i upijali svu ljepotu koje ovo mjesto daje. Ali došlo je i vrijeme za odlazak, te smo laganim korakom počeli se spuštati kroz malo selo, s kamenim kućicama, dječicom koja se igraju u malim ograđenim dvorištima, niz cvijećem ukrašenim kamenim stubama, sve do plaže koja na kojoj se umorni turisti odmaraju od onog istog teškog uspona koji smo i mi odradili. Ovaj put, na brodiću tokom povratka je bilo puno mirnije s obzirom kako smo svi bili umorni, a i još uvijek upijali divotu koju smo upravo doživjeli.

Nakon svih ovih dana, svih ovih doživljaja, bilo nam je teško ukrcati se u autobus koji nas je vozio na naše krajnje odredište – granicu s Peruom. Ali u našim sjećanjima, i uz pomoć fotoaparata, ostati će toliko doživljaja koje je jako teško riječima, pa čak i slikama opisati. Izlazimo iz autobusa ispunjeni srećom, predajemo putovnice te prelazimo u novu zemlju, novu vremensku zonu, novu avanturu zvanu Peru, no to ćemo ostaviti za jedan drugi putopis.