Kada bi igrali igru asocijacija i bez previše razmišljanja morali odgovarati što nam prvo padne na pamet na spomen Amsterdama, vjerujem kako bi velika većina dogovora bila vezana uz prostituciju, bicikle, “travu” i drogu općenito. Nije potrebno previše tražiti nekog krivca za to, pošto je, ruku na srce, ovaj grad turistički profitirao baš zbog gore navedenih etiketa, međutim, on naravno nudi puno više.

Dvadeset i pet sati putovanja autobusom. Dvadeset i pet. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću toliko morati provesti na nekom putovanju, vjerojatno bi ga počastio jednom od sočnih psovki, kojih u našem jeziku, Bogu hvala, ne manjka. Poznavajući sebe, psovka bi sigurno uključivala jednog ili više članova uže rodbine. Naravno da bi sada, kao što sam to učinio hrpu puta u životu, izdao samog sebe od prije nekoliko godina i pogazio riječ. Više se ni ne brinem oko toga. Ja od prije nekoliko godina već je navikao da ga Ja iz sadašnjeg vremena redovito izdaje i hladno pogazi većinu rečenica koje je Ja od prije par godina samouvjereno počinjao s “ ja ne bi nikada…” Ali evo me u autobusu pokušavajući naći najmanje neugodnu poziciju za spavanje.

Amsterdam Sloterdijk je “pomoćna” stanica koja se nalazi u zapadnom dijelu grada i na nju obično dolaze “alternativni” prijevoznici kao što je FlixBus, a udaljena je tek šest minuta vožnje autom od Amsterdam Centraal stanice. Iza mene je tek prije nekoliko sati ostalo koliko toliko sunčano i toplo vrijeme, a dočekao me je hladan vjetar i lagana, dosadna kiša. U blizini sam potražio mjesto gdje se moglo pojesti nešto ukusno, po mogućnosti toplo i kuhano. Juha? Srećom u blizini se nalazi Grand Cafe Hermes , staklena kućica okruglog oblika, koja doduše izvana ne odaje dojam modernog restorana ili kafića. Interijer je pak druga priča. Dobro uređen i lijep prostor. Cijene su dosta visoke kategorije, pa ćete tako za burger morati izdvojiti 9€, salatu od tune 11 €, rebrica 19 € … Iako sam onako usput, tegleći za stol svoj ruksak naočigled izgledao iscrpljeno, gladno i potpuno blijed u licu, te odavao dojam nekoga tko se nije dobro naspavao posljednja dva mjeseca, konobar je bio i više nego ljubazan. Juha dana, u današnjem slučaju ona do rajčice, vam je 5 € , odgovara gospodin na moje pitanje u vezi toplog obroka koji će me malo “vratiti iz mrtvih”. Jesam li spomenuo da sam cijelim putem nosio i gadan mamurluk kao posljedicu rastanka s prijateljima večer prije polaska? Onaj Ja od popodne je rekao: “ Popit ćemo jednu, pa doma prije ponoći”, a nekoliko sati kasnije Ja u jedan ujutro je rekao: “ Ma daj to je samo put, ionako češ ga cijeloga prespavati”. Već sam vam rekao da se njih dvojica baš i ne vole.

Konobar je donio topli pladanj spasa, na kojemu se nalazila juha od rajčice, baguette i maslac sa začinskim biljem i češnjakom. Vjerojatno zbog gladi nisam toliko objektivan, ali juha je bila odlična, posebice u kombinaciji s baguettom i maslacem. Ponuda piva je dosta skromna, međutim na točioniku su se našla imena poput La Trappe, La Chouffe i De Molen. Ako se nađete u blizini i želite popiti stvarno pravo pivo, onda obavezno posjetite Bret koji se nalazi točno ispred  Sloterdijk stanice. Napravljen je od brodskih kontejnera i ima vrhunsku ponudu zanatskog piva.

Oprostio sam se s legendarnim konobarom i na mobitelu još jednom pročitao poruku s uputama od moje CouchSurfing domaćice Sonie, Parižanke koja je nakon putovanja svijetom, selidbom po raznim gradovima i radom u banci svoje, za sada čvrsto utočište, našla u Amsterdamu. Ona i njen partner Ben su poligamisti, vegetarijanci, LGBT aktivisti i vlasnici FireJuice Bed&Breakfast prenoćišta. Još nešto na što bi Ja od prije nekoliko godina vjerojatno rekao: “Ja nikad ne bi…” .
Inače naći CouchSurfing domaćina u Amsterdamu je prava lutrija. Grad ima oko 780 tisuća stanovnika, te je, kao što je to poznato, popularno turističko odredište. CouchSurfing domaćini znaju dobivati na desetke zahtjeva dnevno i stvarno se u toj masi morate istaknuti. Imao sam sreću da su tih dana Sonia i Ben bili domaćini triju djevojaka iz Poljske koje su autostopom putovale Europom. Smještaj su tražile preko CouchSurfinga, a hranile su se pomoću dumpster divinga, odnosno “ronjenja po kontejnerima”. Iako ovo nije prvi put da se susrećem s ovim terminom, djevojke su mi najavile kako ćemo spremati večeru isključivo hranom koju će one “izroniti” iz kontejnera. Ja od prije par godina… Ma nije bitno.

U svijetu se dnevno baci hrpa hrane koja po nekim normama nije više dovoljno dobra za prodaju, iako je još dovoljno dobra za upotrebu. I ne radi se samo o hrani, već se tu nađe i odjeća, obuća i razne potrepštine. Sonia mi je objasnila kako “crocsice” koje sam imao na nogama i koje mi je dala za nošenje po kući dolaze upravo iz kontejnera. Naravno, ona ih je dobro dezinficirala i oprala nakon toga.

I tako su cure došle vrećica punih raznog povrća. Rajčica, krumpir, paprika i jedna bundeva u sasvim dobrom stanju. Jedino što su kupile bile su tortille za nekoliko centi koje smo odlučili napraviti s povrćem, a bundevu sa začinima ispeći u pećnici. Moram priznati, jako povoljna i ukusna večera. Ispod jednog eura, a probavnih tegoba nije bilo, za razliku od hrane iz nekih restorana koje sam u prošlosti posjetio.

Nastavlja se…

Napisao: foodwinebeer