Nekoliko desetaka Opatijaca okupilo se na “prosvjednom kupanju na Lidu”, negodujući što na toj plaži, kako su poručili, nema mjesta za njih i njihove “šugamane” piše 24sata.hr

Koncesionari su zatrpali plaže ležaljkama i suncobranima, a za “obične” kupače sve je manje mjesta. Novim zakonskim prijedlogom predlaže se da 30 posto plaže mora ostati slobodno, no aktivisti ne misle da je to rješenje.

Kada je prije nekoliko godina obnovljena, legendarna opatijska plaža Lido predstavljena je kao plaža iz snova. Bila je to najsuvremenija i najopremljenija plaža u ovom dijelu Jadrana. Koncesionar je u rekonstrukciju i obnovu Lida uložio više od 30 milijuna kuna, čime je staroj dami, kako je tada kazano, udahnut novi život.

Tri godine kasnije, međutim, mnogi Opatijci ne skrivaju razočaranje Lidom. Ovih su dana svoje nezadovoljstvo iskazali i javno, što je za mirne Opatijce, koji gotovo nikad ne prosvjeduju, krajnje neobično. Nekoliko desetaka Opatijaca okupilo se na “prosvjednom kupanju na Lidu”, negodujući što na toj plaži, kako su poručili, nema mjesta za njih i njihove “šugamane”.

“Sve to svjedoči koliko je ljudima ovdje prekipjelo. Da se ovako nešto događa u Dalmaciji, sigurno bi bilo svega”, kaže za Deutsche Welle Opatijac Saša Alobić, jedan od lokalnih aktivista koji upozorava na “katastrofalno stanje” na Lidu i drugim opatijskim plažama. Kaže da je koncesionar na Lidu nagurao previše ležaljki, tako da više nema mjesta za “obične kupače”. Opatijci se u svom gradu, smatra, više nemaju gdje okupati.

Alobić na Facebooku objavljuje fotografije “starog Lida”. Dok je nekoć ta plaža bila puna života, ljudi i zabave, danas je, kaže, sve drukčije. “Propadanje Lida nije od jučer i traje godinama, no vrhunac se dogodio privatizacijom plaže. Na Lidu sada vlada mrtvilo. Ljudi koji dolaze tamo više ne dolaze zbog kupanja. To je kao da lijepi vrt ili park prekrijete betonom”.

“Na plaži je nekoć bila petmetarska skakaonica, koja je bila simbol Lida, no tijekom obnove sve je to srušeno. Najveći je problem što je koncesijom 30 posto plaže trebalo ostati slobodno, što na Lidu sada nije slučaj. Ljudi tamo više ne mogu nesmetano doći i leći na plažu”, objašnjava Alobić.

Opatijski problem s koncesioniranim plažama na kojima nema mjesta za obične kupače i njihove ručnike nije iznimka. Sličan tihi rat ležaljki i ručnika vodi se i na drugim plažama duž cijelog Jadrana, od Istre do Dubrovnika. Stanje na koncesioniranim plažama regulirano je pravilnicima koji se donose na županijskoj razini, a u njima je određeno i koliki postotak plaža pod koncesijom mora ostati slobodan i dostupan svim kupačima.

Red na plaže vladajući planiraju vratiti novim paketom pomorskih zakona, koji obuhvaća i pitanje korištenja i koncesioniranja pomorskog dobra. Prema predloženim zakonskim rješenjima i dalje je predviđeno obavezno raspisivanje javnog natječaja za dodjelu koncesija za gospodarenje plažama, osim u slučaju hotelskih poduzeća i kampova koji posluju na pomorskom dobru, a koji će moći dobiti koncesiju i bez natječaja.

Dodjela koncesija više neće biti u nadležnosti županija, nego gradova i općina, čime je prihvaćen zahtjev udruge Pokret otoka, koja je prosvjedima zahtijevala uključenje lokalne zajednice u proces odlučivanja o koncesioniranju plaža. Interese lokalnog stanovništva koje se često buni zbog uvođenja naplate ili ograničavanja pristupa plaži trebala bi zadovoljiti odredba prema kojoj će najmanje 30 posto koncesionirane plaže morati ostati slobodno i bez ikakve gospodarske djelatnosti.

Je li tebi tvoj ćaća dao naše more?  

Iako su sudjelovali u radu radne skupine za izradu novog zakona, u Pokretu otoka, organizaciji koja okuplja predstavnike 35 od pedesetak naseljenih jadranskih otoka, nisu optimisti kada je riječ o budućem zakonu. “Osobito smo zabrinuti mogućnošću potpunog isključenja javnosti na koncesioniranim plažama i definiranjem minimalno 30 posto površine koja mora biti javno dostupna, s obzirom na to da su se svi naši razgovori do sada vodili time da se ni u kom slučaju ne smije ograničiti javnost korištenja plaža”, ističe za Deutsche WelleMaja Jurišić, voditeljica Pokreta otoka. Objašnjava kako je prema predloženom zakonskom rješenju izgledno ne samo da će se na 70 posto plaže moći vršiti gospodarska djelatnost, nego i u potpunosti zabraniti pristup javnosti, što smatra “potpunim promašajem”.

Jurišić i njezina udruga izborili su se prošle godine protiv koncesioniranja najpoznatije hrvatske plaže, Zlatnog rata u Bolu na Braču. Iako ne želi donositi definitivne zaključke jer je zakon još u izradi, Jurišić u sadašnjim formulacijama vidi opasnost da građani polako i sigurno izgube i zadnji vrijedni resurs koji je do danas ostao u sferi općeg dobra.

Voditeljica Pokreta otoka najavljuje da će se njezina udruga boriti protiv takvog rješenja. Hoće li u tome uspjeti ovisi o, kako kaže, potpori medija i javnosti, kao i svih kojih se ovaj problem tiče: “A to smo svi koji se kupamo na Jadranskoj obali. Čini se kao da se prilikom pisanja zakonskih odredbi uopće ne uzima u obzir da privatni apartmanski smještaj i dalje čini ogroman udio ležajeva u turističkoj ponudi pa se samim ograničavanjem pristupa plaži postavlja pitanje gdje će se kupati većina gostiju?”

Prostitucija mora

Ipak, pitanje raspolaganja i gospodarenja pomorskim dobrom puno je šire od problema koncesioniranja plaža, što potvrđuje i naša sugovornica. Pomorsko dobro, prema njezinim riječima, ne predstavlja samo plaže, niti samo obalu, nego cijelo more i obalni pojas određen granicama pomorskog dobra. O pomorskom dobru govori kao o novoj “zlatnoj koki” na kojoj se isprepliću brojni interesi, kako javni, tako privatni i državni.

Najveću opasnost vidi u “masovnoj komercijalizaciji” pomorskog dobra, kojom će se, unatoč velikim prihodima za državnu, regionalnu i lokalnu blagajnu, omogućiti “devastacija i prostitucija” pomorskog dobra. Upozorava da novi zakon neće odgovoriti na problem koji već postoji: uništavanje obale u svrhu privatnih interesa i kapitala, nelegalnih radova i radova na crno, korumpiranost svih dionika uključujući inspekcijski nadzor …

“Sa zakonom ili bez njega, zbog neodgovornosti, nesavjesti i bahatosti ljudi uključenih u upravljanje pomorskim dobrom (čast iznimkama, no malo ih je) neće trebati dugo da ostanemo bez našeg najvrjednijeg resursa: mora i obale. Što zbog onečišćenja, što zbog prekapacitiranosti, nerazvijene infrastrukture, loše kvalitete usluge…”, pesimistična je Jurišić.