Mlada osječka vila ritma i beata osim što se bavi glazbom voli i putovati, štoviše kaže da su joj putovanja postala životni stil. Pa ajmo je upoznati.
- Tko je Aklea? Odakle ime?
Aklea je jedna skitnica s gitarom i looperom koja se nekad voli obući i u damu. Možete me detektirati po točkicama među obrvama i po turbanu na glavi – baka kaže da je to gnijezdo, a ja tvrdim da je on kruna. Glasno pjevam, još glasnije se smijem, a iz mog one-woman-bend set-upa najčešće izlaze afro-soul ethno-beats zvukovi.
A ime je dolepršalo do mene kao poklon od nekog jako dragog i zato sam tu cijelu magiju odlučila zadržati za sebe. Kao djelić moje osobna mistike.
- Kako i kada si ušla u svijet putovanja?
Oduvijek putujem – najprije u mašti, a onda i svijetom. Počela sam rano s Vokalnim Ansamblom Brevis i dok sam učila o glazbi i sestrinstvu, učila sam i o drugim državama. S njima sam bila u Kanadi, Grčkoj, Americi, Kini i još posvuda, a kupili smo samo najsjajnije medalje. Onda sam se u srednjoj školi otputovala na duže – godinu dana sam pohađala umjetničku školu u New Yorku u programu razmjene studenata, a na faksu sam učinila isto s Erasmusom u Stuttgartu. Moj tata je profesionalni trener tenisa i na putu je većinu godine, pa je nama u obitelji to nomadstvo nekako vrlo prirodno. Od tada sam od egzotičnijih destinacija posjetila još Indiju, Brazil, Boliviju i Peru i to mi je jednostavno postao životni stil. Uvijek sam barem poluspakirana i spremna da širim krugove.
- Glazba, reci nam nešto više o tome!
Ovo se pitanje savršeno nastavlja na prethodno jer sam ja putujuća glazbenica. To je nešto što me u potpunosti definira i pretaće se jedno u drugo – glazba i putovanja. Više niti ja ne znam gdje pjesma počinje, a put prestaje. Kao što mi je cilj biti u konstantnoj kreaciji glazbe, tako mi je i cilj neprestano se izlagati novim prostorima i kulturama. A svaku kulturu najosobnije upoznaješ kada čuješ glazbu kraja jer to je tren u kojem su ljudi opušteni, emotivni, iskreni i duhovni – pa sam se tako i navukla na malo nestandardnije zvukove. Neo soul me u potpunosti dobio dok sam živjela u Americi, afrički ritmovi jer su glasni i vrlo primalni, a ritam je osnova svakog pokreta – a svako tko me zna zna da se obožavam kretati. Ethno prizvuk tu je sa svih podneblja i svih strana. Kažu da sam vila ritma i beata. Razveselilo me kad sam to pročitala.
- Gdje pronalaziš inspiraciju za glazbu?
Znači opet savršen slijed pitanja! Inspiraciju pronalazim najviše kada se izdvojim iz svijeta kojemu najviše pripadam, kada izađem iz zone u kojoj mi je ugodno i izazovem se – tada mi se srce najviše otvori i uši najjasnije čuju ono ključno što želim pretočiti u pjesmu. Uvijek sam se pitala kako pjesnici mogu ocrtati svijet riječima i onda sam shvatila da ne sjede doma i izmišljaju stvari, već zapravo sve oko sebe vide baš onako kako su opisali. Samo su im oči više otvorene za čuda.
- Na koji način si uspjela spojiti putovanja i glazbu
Glazba mi daje slobodu koju puno ljudi nema, a to je da ne radim unutar uskog «9 do 5» okvira, ne moram razmišljati o ograničenom godišnji odmor, već mogu zapravo uroniti u drugi svijet i kulturu pa na taj način nisam turist već putnik, a nekad stvarno i nomad. Zato mi je svake godine u planu jedno duže putovanje od najmanje mjesec dana. Na novim lokacijama snimam video materijale za svoja djela. A kada se vratim doma kreću turneje. Koje su vrlo svojstveni tip putovanja jer kroz mjesec dana prođeš stvarno hrpu lokacija, meni se nekad sva mjesta smješaju u jedno veliko (smijeh). Ali imati tu privilegiju upoznavanja alternativne mikrozajednica mjesta po Hrvatskoj i šire – stvarno je nešto što ne bih nikad mijenjala.
- Bez čega nikad ne ideš na put? Što se sve nalazi u tvojoj putnoj torbi?
Leća jer ne bi ništa vidjela. (smijeh) A onda vlažnih maramica i nekoliko gumica za kosu, obavezno marame jer su stvarno multifunkcionalne i mogu se transformirati iz parea u turban i dekicu za piknik. Dezić obavezno. Boca za vodu koja nije plastična, charger za mobitel, mali bluetooth zvučnik. Ako imam mjesta ponesem si i Instax fotoaparat jer su polariodi nekako posebniji, a možeš ih ostaviti i nekom dragom koga upoznaš na putu kao suvenir od tebe. Bodyje volim imati od odjeće, haljinice i tajice – nisam presportski tip i ako se jako funkcionalno obućem budem nesretna. Pa sam npr. umjesto normalnih gojzi s čijim se izgledom još uvijek ne mogu pomiriti otkrila Sorel gojze, ne propuštaju vodu, super su slatke i stvarno spremne za avanturu. I mobitel naravno! I putovnicu… jednom sam ju zaboravila, uf, to me skoro koštalo avio karte do Brazila.
- Što ti najviše fali kada si na putu?
SARMA, zezam se. Vege sam. Nemam pojma iskreno, nekad čak moj jezik. Jer ako sam u zemlji gdje se ne govori engleski osjećam se malo ograničeno. Zafale mi i moji i prijatelji, ali onda ih Whatsappam ili Skypeam ili im kupim divne stvari da ih razveselim kad se vratim.
- Putuješ li sama ili s nekim? Što je bolje?
Oboje. Kombiniram. Zadnji put sam u Peruu bila sa suputnikom na vrlo specifičnoj vrsti putovanja motorom, ali kada sam osjetila zasićenje, odvojila bih se od njega na nekoliko dana i putovala sama do idućeg mjesta susreta. Shvatila sam da kad putujem sama ima isključivo svoj flow, ne moram se nikome prilagođavati i ako se sekundu prije predomislim to je skroz uredu jer nema opravdavanja. Također si otvoreniji za susrete s drugim putnicima jer se ne držiš svoje male zajednice, i stvarno je nevjerojatno gdje sve možeš završiti pogotovo ako nemaš točno zacrtanu putanju. Sa suputnikom se znam osjećati sigurnije, uvijek se imam na koga osloniti i ako mi se ne da puno organizirati mogu odlučiti «biti torba» i pustiti da me se voda okolo. Sve ima svoje prednosti.
- Koja mjesta su ostavila najveći dojam na tebe? Neki događaj s putovanja?
Varanasi u Indiji definitivno. Mama Ganga, moja mama i ja bile smo u Varanasiju, gradu svjetla na dan Diwalija, festivala svjetla. Taj dan nam je nedostajala još jedna mama, mamina. Pjesmu pjevam njoj, svojoj baki, koja nas je napustila baš tijekom našeg indijskog putovanja. Uz cvijeće i svijeće među uvojcima Shive pjevala sam joj da “hoda, samo hoda prema suncu”. Evo i video:
Divan mi je bio i Itaunas u Brazilu, surferski grad do kojeg se dolazi neasfaltiranom cestom, a on cijeli izgleda kao festival koji nikada ne prestaje. U Peruu me oduševilo Paracas, pustinja kojoj nema kraja, vožnja dinama motorom i miris oceana.
- Hrana na putovanju. Što je najneobičnije što si probala? Što nikad ne bi probala? Kakvu hranu voliš?
Ja sam vege i to nekad bude problematično na dužim putovanjima, iako sam se odrekla i mlijeka i sira, morala sam ih vratiti na menu tijekom putovanja Latino Amerikom. No voće tamo je nevjerojatno i imenom i okusom. Chirimoya je naprimjer tako mesnata, a tako sočna i kada sklopiš oči nije ti jasno koji tip namirnice uopće jedeš. Acai obožavam – super hrana koja ima okus po sladoledu i još kondenzirano mlijeko preliveno na vrhu. Nakon nekih tjedan dana okuražim se probat i hranu s ceste i nikada me ne razočara, u Indiji je ona toliko ljuta da te odmah i dezinficira, a ako i kažeš da ne želiš ljuto kuhar samo ispred tebe malo ostruže chilli sa ražnjića. Sve one stvari koje se nalaze unutar životinje ne bih jela jer su mi neprivlačne oduvijek tako da nemam nekih groznih ispovijesti što se hrane tiče, takvu – rado zaobilazim.
- Ljudi na putovanju. Koji narod ti se najviše sviđa, koji je ostavio najjači dojam na tebe? S kojim neobičnim običajima si se susrela?
Meni ovo čak nije pitanje naroda, pitanje je pojedinca koji mi se nađe na putu. Čim putuješ egzotičnom zemljom nerijetko ostaješ u backpackerskim hostelima pa osim lokalaca upoznaješ i ljude iz cijelog svijeta. Gdje god odem susretnem se s 10+ nacija. Indija me fascinirala kaosom i potpunim redom usred tog kaosa koji mi zapadnjaci ne razumijemo u potpunosti. Oni od 4 bez problema naprave 6.5 traka za vožnju. Ali im je promet kao i život – fluidan. Fleksibilniji su od zapadnjaka u oboje. Reakcija je potrebna u datom trenutku, a namjera (truba je u potpunosti jasna…i glasna). Ako netko baš sad treba proći ispred tebe – to je O.K., ti ćeš isto tako jednom trebati proći ispred nekog drugoga.
- Neugodne situacije na putu? Da li postoji neki strah kad putuješ? Ako da, od čega najviše?
Svi mi kažu da sam rođena pod sretnom zvijezdom i sama to vjerujem tako da je u meni manje straha, a više bezbrižnosti. Iz svega se nekako izvučem. Zna me malo cimnuti kada sam u mraku sama i hodam do hostela, jednom sam u New Yorku tako imala neugodnu situaciju kada mi se u Subwayu približio jedan lik i počeo me maziti po glavi, a ja sam palcem oštrila ključ od stana (ne znam kako bi mi to pomoglo). Iako iskreno, neugodnije su mi se stvari dogodile u Zagrebu nego na putovanjima, tako da ne želim reći da se ičega bojim jer strahovi samo narastu kada se o njima priča. Tako da sssh!
- Koja mjesta su ti na must visit listi?
Egipat, Kenyja, Senegal – sada me zove Afrika. Portugal pa Japan. Amsterdam isto. Chile. Novi Zeland. Marocco. A da samo kažem – cijeli svijet?
- Kakvi su ti daljnji planovi u svijetu putovanja i glazbe? Gdje te možemo slušati?
Upravo mi kreće jesenska turneja – od 15.11. idem do Splita pa do Crne Gore i Mostara i onda se vraćam Šibeniku i Sisku. Veliko putovanje planiram za 5. mjesec 2020., ali neću ga još otkrivati, morat ćete me pratiti na instagramu (smijeh). A slušati me uvijek možete i na Youtubeu i Deezeru i Bandcampu, ne putujem samo analogno već i digitalno.
