Susret s morskim psom? U JAR-u je sve moguce…

Od trenutka kad sam cula da idem u JAR, po glavi su mi se motali iskljucivo morski psi. Rekli su mi da idem na nekakvu konferenciju na par dana u Cape Town, a na sto sam ja, ne budi lijena, nazicala i godisnji. U nekoj groznici pred put, radim suprotno logici – ne istrazujem, ne citam I nemam pojma sta cu raditi ni gdje cu ici.

U mojoj glavi samo opsesija – cage diving tj. oci u oci sa morskim psom. I to ne sa bilo kakvim nego sa morskim psom svih morskih pasa – great white vrstom, predatorom predatora.

(OK, da budem iskrena, postojala je i dugogodisnja zelja broj 2 koju bi mi Afrika mogla pokloniti no tada, prije puta, cini mi se daleko, pa je potisnem.)

***
U Zagrebu, kako “pomno” planiram plan puta tako otprilike planiram i cage diving. Naravno frendovi su iskopali YouTube filmice, neman se zaglavila usred kaveza, a onda valjda otkinula i sam kavez. Smijem se s njima, ali filmice ne gledam. Tolko hrabra nisam. Jedino mi pada na pamet da nemam ronilackog iskustva pa me muci kako cu s ronilackom bocom, ukoliko jedino to bude opcija na izletu. Par dana prije puta, na nekoj cugi na Jarunu, saznam da je upravo neki festival adrenalinskih sportova u toku – a jedan ronilacki klub ima i probni uron. Sprijateljujem se s ronilackom opremom i bacam u manje ni vise nego – Jarun, medju podvodne trave i konzerve. Nista nas ne smije iznenaditi. “Plan puta jos uvijek nemam. Znam samo da letim s Turkish airlines-om i vec se lakse dise.”

***

Gansbai, malo, nevino ribarsko mjestasce, udaljeno pola sata voznje autom od samog Cape Town-a, mjesto je u kojem zapocinje akcija. Ceka nas kava, caj, grickalice i pred nama neki lik, isti Jhonny Bravo. Upute o onom sto nas ocekuje.

Ekipa, ono sto je jako bitno – nema pruzanja ruke kroz kavez! Ukoliko nekog vidimo da je to napravio, iste sekunde ga vadimo na brod i vise nece imati priliku urona. Jel vam svima jasno ovo?

Nas par supatnika, medju nima i Belgijac, Indijac i cetiri Francuskinje svi brzo zakimamo glavama i kazemo Jasno sefe. RUKA KROZ KAVEZ…pa kom bi to palo na pamet? Kojoj budali? komentiram u pol glasa s Indijcem koji me gleda razrogacenim ocima i brzo zaklima glavom u indijskom ni-da-ni-ne stilu.

Nas brodic, koji ima i gornji kat, radi bolje panorame, spreman je da nas odveze nekih dvadesetak minuta od obale. Ovo je Gansabi, jedno od malobrojnih mjesta u svijetu gdje great white morskih pasa ima u izobilju, sanse da danas ne vidimo ni jednog, jako su niske. Zadnjih par dana na izletima, bilo ih je i nekoliko, oko mamca. Ovakvi izleti organiziraju se tijekom cijele godine, no bitno je da idete od svibnja do listopada kad je vidljivost vode dobra. Mi smo taj dan dobili na lotu – vidljivost vode: crystal clear,a nije ni valovito.

Kad smo dosli gdje smo trebali, nasa posada baca u vodu tesko sidro, a zatim otvara bacvu i baca u vodu chum (tuljanova krv i ulje). Nas pak oblace u debela ronilacka neoprenska odijela, temperatura vode je smrzotina. Moje odijelo je broj preveliko, trazim drugo no – nema brale, zadnje odijelo. Posada veze za vanjski dio camca kavez koji je jakooo mali i uzak. Ima mjesta za pet ljudi, sardina stajl. Unutar kaveza postoji precka za noge i precka za ruke, tako da nam noge i ruke nisu ni u jednom dijelu van kaveza niti se drzimo za vanjsku ogradu kaveza (ovo je strogo zabranjeno). Zapravo cemo biti u nekom polucucecem polozaju gdje nam je glava iznad vode zajedno sa malim dijelom kaveza koji viri izvan vode. Clanovi posade razigravati ce morske pse mamcem – velikom glavom tune na debelom konopcu. Taman kad se neman priblizi kavezu, zagrmit ce DOOOWN! na sto cemo mi zagnjuriti ispod vode i razrogaciti oci. Dali su nam maske, bez dihalica. Na ovakvim izletima, boce su rijetkost, navodno se morski psi plase ronilackih mjehurica. Tolko o Jarunu.

Buduci da nas na brodu ima petnaestak, u kavezu cemo se izmjenjivat u tri grupe po nekoliko minuta. Napeto smo poslusali logistiku i sad nam ne preostaje nista drugo nego cekati morske pse. Francuskinja i ja odlazimo na kat broda, bolji je pogled. Mene hvata blaga jeza, oko nas je prozirna zelenkasta povrsina oceana, kao da smo u bazenu. Cekaj malo, povrsina vode treba biti crna kao nafta, kao u Raljama jel? razmisljam. Moj mozak nikako da se odmakne od one filmske scene I sleti u stvarnost. Oko nas su jos dva izletnicka broda, jedni bacaju u vodu i plasticnu maketu tuljana. Liam, 50ak kila francuskog chica, potpuno opusteno provjerava da li joj je Iphone dobro zatvoren u vodonepropusnoj futroli. Putujem vec sest mjeseci i ovo je samo jos jedna pustolovina u nizu, plave oci se smjeskaju. Gledam u nju ceznutljivo, tako smirenu. Dodje mi da i ja putujem vec neko vrijeme, a ne ovako – iz Jaruna u Gansbaii. Jos uvijek nista od morskih pasa. Traze volontere za prvu grupu – OK, ja cu, samo da smanjim nervozu. A onda: DOOOWN! On your left! Pojavljuju se morski psi. Velicine auta. Bacaju se na tunu iz vode. Napadaju ispod vode. Celjust i oni njihovi cuveni zubi kao da ce ispasti dok hvataju glavu tune. Brzi, elegantni. Sva trema nestaje u trenu i ostaje samo divljenje prema najboljoj zivotinji ikad. Kad je red na grupu broj dva, gledam ih sa camca – obilaze camac i plivaju ispod njega, kao ogromni srebreni metci. Mogu li ja malo lamatati tom tunom? Mozes ajde. Kolko god da smo mi svi ushiceni, posada se uzasno dosadjuje. No, onda dolazi red na Francuskinje. Nisu ni sisle, dvije pocinju hiperventilirati, jedna vristi, sve skupa izgleda kao grupni napadaj panike. Jedan od posade, koja se odjednom odlicno zabavlja, koristi priliku i ubacuje glavu od tune u kavez, iz stosa. Sad sve vriste, pucaju bubjnici. Liam se objesila kao svinjska polovica na precku pri gornjem dijelu kaveza: VAAAN!! Pustite nas VAAAN! Jedna place. Nece vise u vodu – tako da Begijanac, indijac i ja dobivamo jos jedan extra ulazak u kavez. DOOOWN! On your left! Pojavljuje se ONA. Ako su ovi bili velicine auta, ova je velicine autobusa.Nije ni trepnula na glavu tune. Dosla je vidjeti NAS – konzervu sardina. Prolazi ni na dvadeset centimetara od kaveza i fiksira nas onim svojim crnim gumb okom. Mi, sardine, pretvorimo su u kipove divljenja. Ako je nesto jasno u ovom trenutku je da smo mi ovdje na njihovom teritoriju. Dodje mi da pruzim ruku i dotaknem to cudo prirode. U istom trenu dok mi ta misao u glavi pocinje klijati, u tom istom trenu ostrim zavojem jos jedan morski pas prozuji uz kavez.

Jeste vidjeli onu ogromnu zenku?? Ono je stvarno bilo nesto, odusevljen je Jonny. Ovi mladi morski psi, neiskusni, agresivni, bacaju se na mamac, ali ona…

U povratku prema luci, tresem se ko siba, usne su mi potpuno plave – pa ti imaj preveliki neopren.