Prvo smo zaronili sa morskim psima, a sad se vozimo busom. Nista manje uzbudljivo.

Negdje smo na putu za Cape of Good Hope. Daj savjet Dundee…gnjavim svog vodiča, Australca na radu u JAR-u. U mladosti je bio gung-ho, vodio ture na canyoning, priča mi o skokovima s 20 metara u povrsinu vode ne veće od kade. Sad ima blizu sedamdeset, a jos uvijek je lud. Ima nesto u njemu, kao da se znamo od ranije. Od milja ga zovem Crocodile Dundee. Stojimo u visokoj travi i cekamo. Meni iz dosade pada na pamet da se prikrademo divokozama. Ni pet ni sest Dundee ispali da je vjetar na nasoj strani (da, puse od koza prema nama) i prikradanje pocinje.

A da odes u Hogsback? Tamo sam bio sa zenom prije par godina, ogromne crnogoricne sume, prekrasni vodopadi, jedna drugacija Afrika. Ta je priroda Tolkiena inspirirala za sve one vile I vilenjake.

On je rodjen tu, znas?

Cape Town. Smjestaj u viktorijanskom hotelu nedaleko luke. Ravno 10 passion fruit-a za dorucak, drugi dan 15, treci dan opet 10. Cape je cudo od grada, toliko je spektakularan da baca u trans.  Kaze Dundee,  broj jedan grad u svijetu sto se tice modne fotografije, a jaka je i filmska industrija. Vozimo se po Ocean road-u, predivna zavojita cesta uz stjenovitu i pjescanu obalu, svako malo staje, nabraja mi koja svjetska faca ima kuce u tom dijelu. Cape blica i Cape deprimira.

Cape je i onaj luksuzni hotel koji bljesti sav u kristalu u centru, u mah me podsjeti na Esplanadu, naravno ovaj ima punasnog crnca sa bijelim rukavicama pred ulazom. A Cape je i ona gradska kavana preko puta zgrade suda, u koju ulaze usminkana (bijela) gospoda i sjedaju uz stol razmaka, mirise kava, mirise na korupciju. Samo par metara dalje naletiti cu na neki trg, prosvjed upravo zavrsava uz gomilu smeca, brasna, boje na ulici, One time to many, jos jedan slucaj brutalnog silovanja. Cape kao Marilyn Monroe – izvana glamurozan, fotogenican, bljesti, iznutra nesretan, depresivan, tjeskoban. U danima pred sobom, slusati cu razne price i stavove o apartheidu, o jos uvijek zivoj diskriminaciji, diskriminacija kao temelj drustva. JAR kao Balkan, bure baruta, tinja adrenalin, netrepljivost, sukob i kriminal u zraku. A sve to uz hostese u restoranima na Waterfrontu, pljunute Charlize Teron (je, juznoafrikanka je), glamurozne scene prirode (Vidis ovu plazu ovdje snimaju za filmove kao Kaliforniju), i naravno zivotinje, zivotinje kao da vas je netko ubacio u epizodu National Geographica.

Pricati cu vam jos o Cape-u, ali prvo savjet da ne zaboravim. Znate one slatke pingvine na Bolders beach-u? Ako ste citali ikad bilo sto o Cape Town-u vidjeli ste ih na nekoj fotki, takvi su u zivo da bi ih najradije covjek potrpao u vrecu i donio sebi doma u kadu. E al, ima jos nesto, zove se Seal Island (relativno blizu Cape town-a, izlet je kostao par eura (najbolje potrosenih par eura ikad!!) – placate brodic koji vas doveze do te stijene). A na stijeni cudo. Hpetina tuljana, malih, velikih, bljeska na toj maloj stijeni, pjene se valovi, azurna voda, to je taj National Geographic uzivo. Prizor je spektakularan i bijelim morskim psima. Navodno, u odredjeno doba godine, skupe se i naprave tzv. Ring of death oko otocica. Svaki tuljan koji zapliva, nastavlja na onom svijetu. Dok se priblizavamo stijeni, ekipa se stisce na brodu, neki Indijac mi na uho cendra cijelo vrijeme: Penguins, penguins, penguins. Nastavlja cak i kad se priblizimo na koji metar od njih. Nitko da bi rijec reko. Eto, nemate li vremena za Bolders beach, mozete na ovaj izlet, a imate li srece i Indijca na brodu, ubit cete dvije muhe jednim udarcem.

OK, to je to, napustam Cape Town (da bi se opet vratila). Ukrcavam se u bus, bus pun ko brod, ekipa u njemu – big mamma house. Ja jedina blijedoputa, u ispeglanoj bijeloj kosulju i torbi s laptopom, jos mi je konferencija u glavi. Do mene sjedi big mama glavom i bradom. Prelijeva se na moje sjedalo. Upustam se u razgovor s njom, zivi u townshipu, cisti domove bogatih u Cape-u, a ima osmijeh koji opusta kao tajlandska masaza. Onda mi kliker proradi da se ne opustam, netko iz busa moze me opljackati u ovoj prekonocnoj voznji, bolje da stavim laptop medju noge i provjerim gdje mi je (stari) mobitel. U to big mamma, kao da mi cita misli, vadi iz torbe svoj sjajni, crni smartphone. Je, jedino da ja opljackam nju, tonem u san.

U tri ujutro, zaustavljamo se ispod nekakvog mosta, usred nicega, sama prašina, kao da smo ispod Savskog mosta, a grada nigdje, cak tri sata smo uranili (??). Tvoja stanica, kaze sofer, a meni oci ispale. Tu se niodkud stvore dva odrpana lika, sa volanima u ruci (da, da, s volanima, znate ono kako neki ljudi uzmu sic od bicikla, e pa…), da trebam li prijevoz. Ocajno zazujim u sofera, on se odluci za mladjeg sa volanom u ruci, taj me vozi do smjestaja.

Sto sam naucila tada i tamo? Centar grada u JAR-u zna biti slum. Da, dobro pise, nije centar nego je u centru grada predgradje i sve sto ide s tim (u Cape Town-u nije tako, u Johannesburgu je i ovdje, u ovom gradu, isto tako je). U 3 i nesto ujutro dakle, stojim u malom vrta ispred hostela, ograda na vratima, svjetlo gori unutra, uporno ih zovem, cujem da im zvoni telefon, ali nitko ne otvara, zaboravili na mene? A da, uranila sam. Slusaj, ovo ti nije situacija, ne zelis da te netko uoci u ovom kvartu da tu stojis, taxist se necka. Evo moj broj, ako se sta desi, moram ici raditi, jebi ga, i taxist odjezdi u noć. A crna africka noc je predivna. I tako ja ostanem brojati zvijezde, u najgorem dijelu grada, u centru, u noci koja ledi krv u zilama, sklupcana u kutu kamenog zidica tog malog vrta da se ne vidim s ulice. A tu i tamo netko prodje, O da, prodje. Da, nije ovo bas situacija, vadim paket od Turkisha iz torbe, nesto kao limena pernica koju sam uzela iz aviona. To me bas nekako utjesi u trenu, zamirisi na razred u osnovnoj skoli. Sjedim na pernici, pokusavam ne dobiti napadaj panike, disem u vrecicu, i nazivam tako dok mi se mob ne isprazni i nazivam sve dok se decko na recepciji ne probudi, jebem li mu mater da mu jebem.

Neprocjenjivo iskustvo.

Aftermath: kasnije cu pretraziti mail i vidim da nakon puta hvalim to osoblje kao najbolje na svijetu, da su mi dvaput zvali taksi, sredjivali nemoguce pick-up prijevoze za safari i jos svasta nesto.