Od stabala starijih od 900 godina do vulkana koji još dišu – Afrika ovdje pokazuje svoje granice i snagu. Goran Sočo vodi nas kroz pustinje i kraterne pejzaže koji izgledaju kao da su s drugog planeta.

Autor: Goran Sočo

Facebook 

Instagram 

Windhoek – Kalahari – Sossusvlei

Namibija je golema. Toliko golema da bi u nju stale Španjolska i Njemačka zajedno. Unatoč svojoj veličini, druga je najrjeđe naseljena država svijeta, odmah iza Mongolije. Kad malo bolje razmislim, čini se da me ta činjenica privlači, s obzirom na to da uporno biram takve destinacije.

Zbog toga je infrastruktura izvan gradova, blago rečeno, izazovna, a asfaltirane ceste su rijetka zvjerka. Za svladavanje tih prostranstava neophodno je robusno vozilo. Moja Toyota Hilux za sada se pokazuje kao savršen izbor jer pijesak, makadam, rupe i rupetine guta kao od šale. Istina, treba nekoliko sati da se priviknete na ponašanje te grdosije na različitim podlogama, ali jednom kad se uhodate, prašite namibijskim “cestama” do… nevjerojatno, ali istinito… zakonski dozvoljenih 100 km/h.

Prva etapa vodi me na jug, preko granice u Bocvanu, ravno u pustinju Kalahari u posjet jednom od najfascinantnijih plemena Afrike. Pleme San, poznatije kao Bušmani, proslavio je kultni film “Bogovi su pali na tjeme”, a njihov se način života otada gotovo nije promijenio. Žive u malenim kolibama, love na isti način već stoljećima i govore jedinstvenim “klik” jezikom. Srećom, vodič mi je bio Bušman koji govori i engleski, što se pokazalo ključnim jer je meni svaki njihov “klik” zvučao identično. Očito, intonacija tih klikova život znači, jer kad bi mi se netko iz plemena obratio, moj bušmanski poliglot preveo bi mi savršeno sročene rečenice, pune značenja i dubine.

Njihov način života toliko je sljubljen s prirodom da im doslovno ne treba ništa iz modernog svijeta. Fascinantno je i koliko su niski – među njima sam se osjećao kao Gulliver. Sve u njihovom svijetu je minijaturno: kućice, oruđe, oružje… Pokazali su mi i drevnu tehniku lova s lukovima i strijelama koji na prvu izgledaju kao dječje igračke. No, kvaka je u otrovu u koji umaču vrhove strijela, a koji služi za paraliziranje plijena. Mogao bih napisati cijeli esej o tim nevjerojatnim ljudima, ali za sada ću samo potvrditi – ne, boca Coca-Cole im nije pala na tjeme.

Nakon druženja s ovim divnim ljudima, put me vodi dalje, prema Kolmanskopu – gradu duhova kojeg pustinja polako, ali sigurno, guta. Danas stoji samo kao sablasni podsjetnik na dijamantnu groznicu s početka prošlog stoljeća, napušten od šezdesetih. Nezaobilazna je to stanica na putu do apsolutnog vrhunca ovog putovanja: pustinje Namib.

Geolozi kažu da je Namib najstarija, a nakon Atacame i najsuša pustinja na svijetu. Ta je kombinacija stvorila jedan od najbizarnijih prizora na planetu – Sossusvlei. Duboko u srcu pustinje nalazi se glinena dolina okružena divovskim dinama. Nekada je tu bilo vode i rasla je šuma. Voda je presušila, no zbog gotovo potpunog nedostatka vlage, stabla se nikada nisu raspala. Ostala su stajati, savršeno očuvana i pocrnjela od sunca, zamrznuta u vremenu. Neka od njih tamo stoje i preko 900 godina. Dočekati izlazak sunca koje polako obasjava te drevne kosture stabala prizor je koji se ureže u pamćenje. Čini se kao da su zarobljeni u nekom limbu – nisu živi, a priroda im ne dopušta ni da umru.

Naravno, kad si okružen dinama, poriv da se popneš na najvišu je nezaustavljiv. Odmah iznad doline uzdiže se “Big Daddy”, dina visoka gotovo 400 metara. Uspon je naporan, ali pogled s vrha na beskrajno more pijeska oduzima dah. I dok se penjete, shvatite da ovaj surovi krajolik, naizgled potpuno lišen života, zapravo vrvi stvorenjima savršeno prilagođenima pustinji. Svako malo put vam presijeku antilope, gušteri, zmije i stotine vrsta buba koje žure svojim poslom.

Sljedeća etapa: vožnja od obalnog Swakopmunda, preko “afričkog Matterhorna” Spitzkoppea, sve do slavnog nacionalnog parka Etosha. A do tada, evo djelić Namibije i Bocvane kroz moje oči.

FOTOGALERIJA – Windhoek – Kalahari – Sossusvlei

Swakopmund – Spitzkoppe – Selo Himba

Sljedeća postaja: Swakopmund. Smješten na obali Atlantskog oceana, grad na prvu ostavlja dojam kao da ste zalutali u Njemačku na ljetovanju. Njemačka imena ulica, arhitektura, besprijekorna čistoća, pa čak i gotički font na natpisima – ništa nije slučajno. Posljedica je to njemačkog kolonijalizma, a grad mi, da budem iskren, nije ostavio snažan dojam. Jednostavno ne vrišti “Afrika”. Temperatura je upola niža nego u unutrašnjosti, oblačno je i vjetrovito… kao Hamburg u listopadu.

Ipak, Swakopmund je savršena baza za daljnje avanture, a prva na popisu bio je Sandwich Harbour – nestvarno mjesto gdje divovske dine uranjaju ravno u ocean. Sudar tirkiznog Atlantika i zlatnih pješčanih planina prizor je za sebe. Ali Sandwich Harbour nudi više od pejzaža – nudi i prokleto dobru zabavu. Vožnja po tim dinama jedno je od luđih iskustava. Gume se isprazne na 0,8 bara i avantura počinje: piruete, slobodni spust, skokovi… cijela lepeza novih olimpijskih sportova. Postoji jedna caka: do samih se dina vozite po plaži za vrijeme oseke. Vrijeme morate pomno isplanirati, jer plima dolazi dvaput dnevno i ne želite na popis olimpijskih disciplina dodati i onu najgoru… plivanje za životom.

U obalnom području ukazat će vam se šakali, ružičasti flamingosi i cijele kolonije tuljana, a s malo sreće i nevjerojatno šareni gekoni. Ja sam pak svjedočio i prirodi u njenom najsurovijem, ali i najiskrenijem izdanju. Na plaži je ležao nasukani kit, golema gozba i izvor hrane za sve ostale stanovnike obale – savršen, iako brutalan, krug života.

Nakon hladne obale, put me povukao natrag u toplu unutrašnjost, prema Spitzkoppeu.

Ovaj planinski park, poznat i kao “afrički Matterhorn”, dom je čuvene stijene s lukom – nevjerojatnog djela koje je isklesala majka priroda.

Prije Etoshe, zaustavio sam se u selu plemena Himba, što se pokazalo kao jedan od najnadrealnijih susreta na putovanju. Ovo poligamno, toples društvo, porijeklom iz Angole, prepoznatljivo je po unikatnim frizurama žena – svojevrsnim dreadlocksima premazanim crvenom zemljom. A uz to su i nevjerojatno, ali zaista nevjerojatno, znatiželjni. Pitaju te sve što im padne na pamet i na sve imaju komentar.

– Odakle si?

– Iz Hrvatske.

– Aaaa… A gdje je to?

– Kako si došao u Namibiju?

– Avionom.

– Uuuu…

U usporedbi s veselim i radišnim Bušmanima, Himbe odaju dojam kao da im je pomalo dosadno, sve je nekako “laganini”. Čini se da su prioriteti jasni: prvo frizura, a onda sve ostalo.

Fascinantno je kako se na svakih par stotina kilometara u ovoj prekrasnoj zemlji mijenja apsolutno sve – od krajolika, preko ljudi, do životnih prioriteta.

FOTOGALERIJA – Swakopmund – Spitzkoppe – Selo Himba

Etosha – Game (drive) is on!

Nakon Serengetija i Mare, ovo mi je drugi safari, ali prvi u kojem sam ja glavni – i vozač i vodič. Etosha, za razliku od tanzanijskih i kenijskih parkova, nudi opciju self-drive safarija, iskustvo koje nisam htio propustiti. Obje opcije imaju svoje prednosti. S vodičem ste efikasniji jer oni znaju gdje i kada tražiti životinje, ali gubite slobodu i fleksibilnost da stanete gdje god poželite i ostanete koliko vas volja.

Odlučio sam tako provesti dva dana lutajući nepreglednim ravnicama sjeverne Namibije. Iskustvo s prvog safarija itekako je pomoglo, kao i redovite “konferencije za tisak” s drugim vozačima gdje bi usred ničega nasred ceste razmjenjivali informacije o lokacijama. Zbog toga nisam imao previše praznog hoda i prilično sam brzo pronalazio vruće točke. Ipak, treba imati na umu da je Etosha velika kao pola Hrvatske, a vi na tom prostranstvu tražite jedno specifično stablo ispod kojeg, možda, odmara lav.

A kad smo kod lavova… danju su, ruku na srce, prilično dosadne životinje. Punih trbuha od noćnog lova, samo leže u hladovini i čekaju da prođe vrućina. Na jednu takvu siestu naletio sam već prvog dana. Ispod stabla, četiri lavice. Kraj njih, već parkiran jedan auto, a ubrzo stiže i drugi. Oba s Talijanima. Praksa je da se motor ugasi kako ne biste ometali životinje. Nakon nekog vremena, svi smo odlučili krenuti dalje. Ključ u bravu, okret… i tišina. Jednom od Talijana auto je mrtav. Naravno, u safari vozilima imate sve za sitne popravke, ali nijedan priručnik ne sadrži poglavlje: “Kako spojiti kablove dok vas četiri lavice gledaju kao potencijalni ručak.”

Signala u Etoshi, naravno, nema. Pomoć ne možete pozvati, a savjest vam ne dopušta da samo odete. Tako smo, otvorenih prozora, počeli razrađivati taktiku spašavanja. Pozicioniranje auta kao barijere, planiranje svakog pokreta… Sva ta buka, komešanje i preparkiravanje silno su iziritirali naše lavice.

Prvo, drugo i treće pravilo safarija glasi: NE IZLAZI IZ AUTA. Ali, teorija je jedno, a praksa s Talijanima u nevolji nešto sasvim drugo. Krenula je operacija: dodavanje kablova kroz prozore, milimetarsko parkiranje tik uz haubu, pokušaj spajanja kroz prozor, izlijetanje na sekundu dok drugi paze na lavice, pa povik: “Jedna se miče!”. Srce u petama, adrenalin na maksimumu. Napokon, auto je upalio! Taman kad sam, kao najbliži, htio izaći i skinuti kablove, jedan od Talijana mi je doviknuo da ostanem unutra. Izgleda da se jedna od lavica potpuno fokusirala na mene i samo je čekala da izađem. Pričekali smo da se opet smire, na brzinu skinuli kablove, a spašeni vozač je pobjegao s dignutom haubom dok nismo bili na sigurnoj udaljenosti. Situacija koju ćemo, bez sumnje, svi pamtiti do kraja života.

Ostatak safarija prošao je bez stresa, ali s mnoštvom nevjerojatnih prizora. Uz bezbroj biljojeda, naletio sam na hijene kako se časte ostacima žirafe, geparda u lovu na međuobrok i jednog neuhvatljivog leoparda. Ipak, uz dužno poštovanje svim predatorima, najviše me dojmila golema kolonija slonova na pojilištu. Bilo ih je vjerojatno stotinu. Njihov spori, ceremonijalni hod, ulazak u vodu, igra koja pršti na sve strane… prizori su čiste ljepote. Fascinira i način na koji formiraju grupu, držeći mladunce u sredini dok ih veliki članovi štite. U takvim trenucima možete samo zašutjeti, promatrati i diviti se tim nježnim divovima.

S povratkom u Windhoek, namibijska avantura se završava. Duboki naklon mojoj vjernoj Toyoti – dobro si mi prodrmala bubrege, ali ni ja tebe nisam štedio. Slijedi dan odmora pa let za Addis Abebu, gdje počinje posljednji, etiopski čin ove afričke sage.

FOTOGALERIJA – Etosha – Game (drive) is on!

Etiopija – Dobrodošli na Mars

Kad sam letio za Etiopiju, nisam točno znao što očekivati. Putovanje sam bazirao na samom istoku države, u regiji Afar, područjem uz granicu sa Somalijom, Džibutijem i Eritrejom.  Iako sam se teoretski pripremio, ništa, ali baš ništa, ne može vas pripremiti za ono što vas tamo čeka. Posvuda su ove noge lutale, ali mislim da nikada nisu gazile po terenu koji je do te mjere negostoljubiv. Iz Adis Abebe sletio sam u Semeru, gdje je počela moja organizirana trodnevna tura. S dobrim razlogom ovdje nije dozvoljeno voziti sam. Prvo, regija je politički nestabilna pa u konvoju morate imati i naoružanu pratnju. Drugo, uvjeti su jednostavno neljudski. Temperature se penju do 50°C, vozite se praktički po ostacima skrutnute lave, a infrastruktura je pojam iz znanstvene fantastike. Da to slikovito dočaram: naša grupa od tri vozila je samo u prvom danu imala tri probušene gume i jedan otpali kotač.

Vodič kaže da ako se u Afaru nađete bez vode dulje od dva sata, velika je vjerojatnost da su vam to bila posljednja dva sata u životu. Nakon tri dana tamo, apsolutno mu vjerujem. Ovdje nema vode, nema biljaka, nema životinja… a opet, ima ljudi. Na ovom području žive nomadi i danima sam razmišljao zašto bi, pobogu, netko gradio nastambe baš ovdje kad može birati, jer je mobilan. Čini se da jednostavno ne znaju da postoji nešto bolje. Jer da znaju, otišli bi i nikad se više ne bi okrenuli. Život je ovdje sveden na nezamislivo rudimentaran nivo.

Možda se pitate zašto bi itko pri zdravoj pameti uopće htio posjetiti ovu regiju… Možda ja nisam baš školski primjerak osobe pri zdravoj pameti kad su putovanja u pitanju, ali glavni razlog je zato što ta surovost u sebi krije jedinstvene prirodne dragulje i prizore koje su rijetki vidjeli vlastitim očima.

Ovo je područje nekada bilo pod Crvenim morem. More se povuklo, ali je ostavilo dokaze svog postojanja, poput goleme slane pustinje, slične onoj koju sam posjetio u Boliviji. Ovaj put, priroda me nagradila tankim slojem vode na površini, koji u svitanje i suton stvara nestvarne refleksije i boje. Prizor vrijedan svakog zrna znoja.

Drugi razlog je što je ovo jedno od vulkanski najaktivnijih područja na svijetu, što je oblikovalo reljef da izgleda kao set za SF film. U jednom trenutku mislite da ste na Marsu, u sljedećem na Veneri. Okružuju vas beskrajna polja sumpornih jezera, a miris je… nezamisliv. Paleta boja u krajoliku je nadrealna – od žarko zelene i žute do duboko crvene. I koliko god te boje izgledale primamljivo, definitivno ne želite uskočiti u ta jezera.

Tu je i Erta Ale, serija vulkana i ujedno jedini trajno aktivni vulkan na svijetu. Dok se penjete prema krateru, ne možete ne osjetiti strahopoštovanje prema prirodi, koja može biti i najveći umjetnik i najbrutalniji razarač. Nadao sam se vidjeti rijeke lave, ali Erta Ale je odlučila taj dan ispuštati plinove, pa smo umjesto vatrene predstave svjedočili samo gustom oblaku sumporovodika. Vozač me dobro nasmijao kad sam ga pitao kolika je vjerojatnost erupcije.

– Ma nikakva! Zadnji put je eruptirao prije šest godina.

Šest godina? Pa to je u geološkim okvirima valjda 15 sekundi.

Lokalci nisu presretni što im se stranci motaju po dvorištu, ali trpe nas kao izvor prihoda. Ponekad ta netrpeljivost malo proključa, pa se tako naš vozač zakačio s nekim mladićem koji se postavio na put i nije se htio maknuti dok mu ne platimo. U jednom trenutku se stvorila hrpa lokalaca i situacija je postala napeta, ali srećom, sve se brzo smirilo.

Ovo je bila prilično “hard core” tura i definitivno nije za svakoga. Spavate na otvorenom, truckate se po najgorim terenima koje možete zamisliti i kuhate se na neljudskim temperaturama. Tek u ovakvim uvjetima počnete cijeniti one najobičnije stvari: tekuću vodu, krevet, krov nad glavom… ma, sve. Nakon svega, shvatio sam da su Namibija i Bocvana za regiju Afar ono što je Švicarska za ostatak svijeta.

Ipak, ako izdržite sve te izazove, priroda će vas nagraditi iskustvima koja ne možete doživjeti nigdje drugdje. Na kraju krajeva, Etiopija je zemlja postanka. Znanstveni je konsenzus da su se prvi ljudi razvili upravo ovdje, a i Lucy, najstariji kostur našeg pretka, ovaj je negostoljubivi kraj nazivala svojim domom.

Ukoliko je i vas zainteresirala tura poput ove i treba vam pomoć oko organizacije puta ili informacije slobodno mi se obratite putem Facebooka ili Instagrama.

FOTOGALERIJA – Etiopija – Dobrodošli na Mars