Tomica nas i dalje vodi prema sjeveru Vijetnama s pričom koliko Vijetnamci vole piti

Nha Trang – ruski grad!

Ne znam kako je to moguće da se usred jednog Vijetnama nalazi grad u kojem glavnu riječ drže Rusi! Ok, i jedan manji dio Kinezi. Vijetnamcima skoro niti traga. Većina natpisa na ulicama grada napisana su upravo na ćirilici. U restoranima cjenici jela, a u kafićima cjenici pića. Baš zbog te činjenice šetnja gradom uvijek mi je bila nekako iritantna. Definitivno vrh ove apsurdne zbunjenosti bio je kada me je čiča Vijetnamac zaustavio na ulici kako bi mi nešto prodao, i počeo je na ruskom! To je bilo to! Točka na i. Crvena lampica upalila mi se u glavi i odlučio sam da je vrijeme za špuru, maglu. Nisam došao u Vijetnam da gledam Ruse!! Vratio sam se u hostel, uzeo ruksake, otišao na recepciju da se odjavim i nadao se da ću ispred ulaza na trosjedu vidjeti Irca alkosa iz prošlog bloga. Ali, Daniel je već ujutro nestao. Otišao se upoznati s Vijetnamkom koja se želi udati za njega!. Prošlu se noć u hostel vratio u ponoć, pijan ko’ letva, i spavao ispred ulaza! Jao Irci, moji Irci!! Samo problemi s vama. Vidite da vam alkohol šteti!

Prepuna plaža u Nha Trangu! Od toga pola Rusa! Nije to a mene, zato sam i pobjegao!

Opet na cesti!

Kreće mi druga četverodnevna etapa puta koja bi trebala okončati u 500 km udaljenom Hoi Anu, predivnom malom antičkom gradiću. Vožnja na motoru krenula mi je nekako teško. Svaki kilometar nekako mi je sve teži i naporniji. Ova dva dana odmora u Nha Trangu totalno su me ulijenila. Sat za satom okreće se a ja nikako da dođem nekamo. Imam jedan veliki problem kada je motor u pitanju. Jednom kada na njega sjednem, jako teško se zaustavim! Od sveukupno pet sati koliko dnevno provedem na cesti, svakih sat i pol uzimam kratak odmor, te sjednem negdje na kavu uz cestu kako bi malo obnovio sebe, i svoj motorček. NJemu treba puno više odmora nego meni. Ali, to je ponekad samo teorija! Praksa je vrlo često drugačija! Tih sat i pol vrlo često se pretvore u dva, ponekad i u tri sata gdje još uvijek vrludam okolo.naokolo, te nikako da stanem. Vrlo često sam žedan, nekad čak i ogladnim, ali niti to me ne sprječava da se zaustavim. “Ajde, samo da još pogledam što se nalazi 1 km dalje”, mantra koja nikako da mi izađe iz glave. Kada konačno dođe trenutak da se i zaustavim, uzmem zraka i odmorim, tek tada shvaćam koliko sam lud. Tek tada shvatim koliko sam zapravo žedan i gladan! Ali ok. Zadnjih par dana ide to na bolje. Ma, tek sam dva tjedna na cesti. Za mjesec dana bit’ ću u zenu!!

Radnici na poljima

Oko tri poslijepodne dolazim u neki gradić, sjedam u birc da se malo odmorim. Međutim, poslijepodne protegnulo se u večer a ja se jednostavno nisam mogao pomaknuti. Kad ono, odjednom 7 navečer!! Digao sam se, te u tren oka našao se na plaži! Hodam gore dolje u nadi da nađem savršeno mjesto za kampirati, ali ništa ne vidim! Bravo ja! Evo još jedne nepromišljenog djela! Nema veze, imam drugu soluciju! Samostan! Budistički samostan! Jocker iz rukava! U njima sam već spavao prije dvije godine kada sam putovao po Burmi i nije bilo nikakvih problema. Na google mapsu pronašao sam nekoliko istih, sve ih odmah posjetio i ama baš svi bili su zatvoreni! Alo ljudi, ne možete staviti radno vrijeme na ljudsku duhovnost! Ništa od toga. Promjena plana. Resort! Resort je rješenje. Na moju sreću, resorti se nalaze po cijeloj duž obale Vijetnama. Svakih par kilometara nalazi se barem jedan, ako ne i više. Taj resort-turizam u zadnje vrijeme postao je jako popularan u Vijetnamu. POnekad se stvarno usred malog i siromašnog sela nalazi ogroman bogato luksuzan resort!

Ulazim u dvorište, te odlazim na recepciju da im objasnim što želim. Izreda se prvi, drugi i treći, ali niti jedan me ne kuži što pričam. Pokazujem s prstom na motor, vadim šator i pokazujem na plažu. Ali uzalud. I dalje su svi zbunjeni. Hmmm, ali i za to imam jedno vrlo lukavo rješenje. Sretnik sam što mi je Lucy Vijetnamka te kada god zapnem, samo okrenem njezin broj i ljubav mi momentalno sve sredi! Tako mi je i sada pomogla. Ubrzo dolazi čiča sa šeširom, uzima mi ruksak i odlazi prema stražnjem djelu šatora, na obalu. Otvara vrata, nešto izmrmlja i nestane. “Ok čiča, i ja tebe volim!”

Sparkirao sam motorček točno ispred ulaza u resort

Imao sam u planu ustati nešto ranije, već negdje oko 6 kako bih konačno napravio nekakvo rastezanje ili jogu za što nikako da nađem vremena. Trudim se, ali nisam u mogućnosti biti konstantan u tome. Nisam u tome uspio niti sada!! Ovaj mrzovoljan čiča od jučer već mi se u 5 sati ujutro počeo derati ispred šatora! “Pa di si prijatelju! Dobro jutro i tebi!!” Za moje spavanje odmah do resorta nitko nije obavijestio glavnog menadžera tako da se lik preplašio i najurio odmah čim se razdanilo. Otvaram šator kad ono puna plaža ljudi. “Isuse ljudi, pa tek je 5 sati ujutro”!! Inače, Vijetnamci ju veeeelike ranoranilice. Običan Vijetnamac obično se budi već oko 5 ujutro te momentalno kreće s nekim ranojutarnjim poslom, Bila to tjelovježba, trčanje, kuhanje, čišćenje! Ako niste rano ranilice i mrzite jutra, izbjegnite Vijetnam!

5 ujutro a plaža puna!

Prvi znakovi umora

Nakon devet dana ma cesti, od toga sedam aktivno, te prijeđenih 800 km, umoran sam ko pas! Nije mi jasno kako i zašto! Na početku sam radio 50-70 km dnevno, zatim se odmarao dva dana, i sada zadnja 4 dana radim po 150 km za što mi dnevno treba oko 5 sati vožnje, s odmorom oko 6. Naravno, sve to na plus 30. Na suncu je to čak i daleko više. Po vijetnamskom cestama više od 40 na sat opasno se voziti zato što ljudi izlijeću sa svih strana! Na svakom manjem raskrižju koje ugledam prijeti opasnost! Na kraju dana osjećam se kao da sam završio s desetosatnom bauštelom!!

Pitam se da li je to stvarno tako teško?? Ili je moja saigonizacija od 15 mjeseci i ne putovanje zaslužno za to?? Skužio sam da sam puno više usamljen nego na autostopu. Kada mi tamo stane auto, pričam! Pa iako se i ne kužimo. Sada glava priča sama sa sobom. Ponekad i previše. Eeeh, taj um! Ili sve to uošće niti nije toliko teško nego mi jednostavno fali Lucy?

Malo se forsiram sa svime time zašto što mi viza vrijedi još samo 3 tjedna. Volio bih čim više vremena provesti na sjeveru koji je najljepši i totalno drugačiji od ostatka zemlje. Pnanine i rižina polja puno su mi atraktivnija od plaže i mora. Tako da, moram šutjeti i mirne glave pičiti prema sjeveru! Prema Ha Noi-u! Tamo se nalaze vrata sjevera!

Podnevno ubijanje oka – najvažnija radnja Vijetnama

Dolazim na brdo i pronalazim savršeno mjesto za prenoćiti. Savršen Homestay s par slamnatih trokutastih kućica, 50 metara do mora. Lokacija – savršena! Pogled – savršen! Pitao sam ih koliko je cijena noćenja, vele 500 000 donga – oko 22 dolara. To mi je daleko preskupo. Zatim izvadim svoj zapakirani šator i pitam da li ovdje negdje mogu kampirati. “Možeš, ali to ćemo ti naplatiti 150 000 donga (oko 7-8 dolara)!” Nasmijem se i nestajem! Nema šanse da im dam te novce za noćenje u svom šatoru. Premda je to više iz principa nego iz razuma. Iako, nema tu razuma!

Predivno mjesto za kampirati. Ali evo, sve se plaća!

Sjedam na motor i nestajem! Samo što sam se spustio s brda, već sam naletio na obiteljsku kuću. Ispred kuće nalaze se poredani stolovi što znači da je to nekakav polurestoran. Naručio sam kokos i ubio oko na hammocku!

Vijetnamci znaju kako uživati u životu. Sve što rade, rade usporeno i opušteno. Ok, osim zidara, građevinara, i vozača! Kada dođe podne i završi vrijeme ručka, slijedi najvažnija radnja u Vijetnamu – ‘nap time’. Ili polusatno odmaranje, spavanje, ili što već. Ta radnja smatra se toliko ozbiljnom da ako ju ne slijedite, smatrate se luđakom! Bez toga u Vijetnamu jednostavno ne ide! Čak i u jednom ogromnom Saigonu kad pokuca podne, sve se nekako momentalno utiša i uspori. Moj zadnji posao kojeg sam radio u vrtiću podrazumijevao je istu radnju. Od 12 pa sve do 13 h jednostavno sam morao spavati!! Uz cestu duž cijele obale na svakih kilometar-dva nalaze se kafići s terasama ispunjenim hammockom gdje si svaki Vijetnamac ubija oko. Odmara. I ne mari za ničim! Velim vam, nap time – najvažnija stvar jednog Vijetnamca!

Budim se nakon sat vremena i odlučujem ostati večeras ovdje. Zašto ne, nikamo mi se ne žuri. Kao i svima tako sam i njima objašnjavao za svoj šator. Nakon što smo se konačno skužili i izvadio šator da ga postavim, žena je odmah otrčala u kuhinju i donijela mi montažni krevet! “Ma nećeš mi tu spavati u šatoru! Evo ti krevet”. Nešto je izustila ne vijetnamskom, nadam se da je bilo nešto u tom stilu. Ili totalno nešto drugačije kao: “Isuse Franc, vidiš ti ovog bokca? Dečec nema niti gdje spavati”.

Odmah sam oko kreveta stavio mrežicu protiv komaraca kojih ovdje ima na milijarde. Uskoro me pozvala žena da opet sjednem za stol. Dala mi je papir i olovku i počela nositi namirnice. Kokos, sugarcane, kavu, vodu i prstom je pokazala na motor. Uz veliki smijeh zamolila me da joj sve to prevedem na engleski. Prvi put nakon što sam sjeo na motor održao sam pravu malu privatnu lekciju engleskog jezika! Bez toga ne ide u Vijetnamu. Predavanje je bilo vrlo kratko, jednostavno, ali vrlo slatko! Supružnici su u godinama i vjerujem da nikada u životu nisu izustili niti slovo engleskog, tako da je moje desetominutno predavanje bilo nešto najsmješnije ikada. Na kraju sam sve iscrtao na papir!

Tišina!! Ne smijte mi se kako sam nacrtao motor

Zašto je u Vijetnamu tako ogroman porez na automobile

Dan mi je započeo poprilično teško. Nakon 30 km mirne, smirujuće i sunčane ceste uz samu obalu, ušao sam u brda gdje je vrijeme bilo totalno iritirajuće. Malo magla, malo lagana kišica, malo vjetar pratili su me u stopu. Da stvar bude još gora, uskoro mi se pokvario i motor. Odmah sam skrenuo na prvo dvorište koje sam zagledao. To barem nije teško. Pronaći mehaničara u Vijetnamu nešto je najlakše na svijetu! Vijetnam ima oko 100 milijuna ljudi od toga barem 10 milijuna mehaničara :). Zbog te velike populacije koja svaku godinu raste, vijetnamska vlada odlučila je nešto učiniti da se sve te ceste barem nekako oslobode od prometa. Zaključila je da bi najbolje bilo da stavi ogroman porez na automobile!! Ali stvarno ogroman! Primjer; ako neki auto košta 10 000 dolara, za isti se ovdje mora iskeširati najmanje 25 000 dolara. Ako ne i više. Ostatak, ovih 15 000 i više ide, kome drugome nego, mamlazima u vladi. Ludilo, jel’ da? To je i razlog zašto su toliki motori na cesti za koje isti porez ne vrijedi.

Kod mehaničara! Dok mi mehaničar popravlja motor, klinci me maltretiraju s pitanjima

Svaki drugi Vijetnamac je alkoholičar!

Nedjelja je. Nedjelja ko nedjelja. Svi doma. Netko ne radi. Svi odmaraju. Da, ali ne ovdje! Ovdje se nedjelja uopće niti ne primjećuje da je neradni dan. Ne odskače od nekog drugog dana u tjednu. Ljudi na ulicama, tržnice pune, plaže pune, ceste pune. Ovdje je nedjelja samo na kalendaru. Ali nema veze, nedjelju sam si sam stvorio u glavi. Dan mi je išao totalno opuštajuće, lagano, prava laganica. Međutim, kada se počelo mračiti, tada je počeo tatolan šou.

Na izmaku dana shvaćam da nemam više benzina. Možda za još par kilometara i to je to. Odmah skrećem u prvo selo do ceste. Vrludam okolo naokolo i naravno, izgubim se. Benzinske nigdje. Valjda je niti nema! Da, mora biti da je to! Nakon 20-ak minuta ispitivanja ljudi konačno pronalazim lika koji u šupi ima kanistar s benzinom. Natoči mi on jednu litru i zaračuna duplo! A što ću? Sam sam si kriv! Od nervoze odmah sam ogladnio te sam otišao u potragu za hranom. Na raskrižju vidim ženu, zaustavim se kraj nje i pokazivam joj svoja usta. Ubrzo shvaća što želim i poziva me u svoje dvorište. Nakon par minuta samoinicijativno donijela mi je nekakve mlince, tjesteninu. Opa, nije riža! Zatim vadim šator, opet, samo onako da ga vidi, i objašnjavam da idem spavat tamo dalje, na obalu. “Neeeee!” izusti ona i poziva svoju susjedu koja se momentalo nacrta ispred mene! Odmjerava me i poziva u svoju kuću preko ceste. Koliko sam shvatio, tamo mogu prespavati!!?? Stavljam motor u njeno dvorište i to je to za danas. Ili ipak nije??

Preko ceste na terasi totalan nered! Neka garda ljudi, pijani do besvjesti. Vičui lupaju po žestici kao da sutra ne postoji! Odmah me primjećuju te počinju urlati i zavijati još glasnije! Samo da ne skoče na mene! “Jebiga, moram ići tamo!” Počinju mi natakati tu žesticu, jednu, dvije, tri, četiri, pet. “Ver ju from? Aaaaaa…..Kroejša, Modrić, fudbal” Standard! Nakon 20 minuta nazdravljanja dolazi žena kod koje sam trebao prespavati. Nešto se izgalamila, uzela moj motor i stavila ga izvan svog dvorišta, što je značilo kod nje više ne mogu prespavati!! Valjda ne voli da sjedim i pijem s ovim mamlazima ovdje! Inače, pola Vijetnamaca po selima su alkoholičari. Što ne znači da svaki ne pije!! Svi piju. Ono, muž je muž i mora biti pijan, a žena je žena i mora kuhati. I raditi još 2777 ostalih stvari po kući!

Vrijeme je da nestanem odavde!!

Žena me je totalno zbunila sa svojim aktom, te sam odmah bježim od ovih likova, sjedam na motor i magla prema obali. Ali tamo ma dočekuje ista priča. Dva stola puna pijanih ljudi! Pijanih do besvijesti! Samo što sam se pojavio u njihovo vidno polje, već su me počeli odmjeravati. “Hmmm, mogli bi ovog maloga napiti!?? Šta mislite o tome ljudi??” Zajebi sve to! Okrećem se i crta prema gradu. Ali, toliko sam umoran da ne mogu više voziti. Na putu ugledam par osvijetljenih kuća i skrećem na njihovo dvorište. Ulazim u jednu, kad ono, u kući opet svi pijani! I žene lagano! Upadam im za vrijeme večere koju imaju na podu! “Oooooooo, foreigner!!!” izuste oni!!! Odmah me pozivaju da sjednem i odmah ispred mene stavljaju rižu…i pivu! Naravno!! To je to! Od ovog se jednostavno ovdje ne može pobjeći! Ako volite piti, ali stvarno ako vam je to prioritet u životu, sve što trebate je kupiti kartu za Vijetnam, sjesti na avion, izaći u Saigonu ili Ha Noi-u, kupiti motor, i lupiti po obali! Ne morate se niti pretjerano truditi oko pronalaska ičega. Naći će vas oni sami!!