Lucija nam šalje svoje doživljaje s putovanja po Italiji

Napisala: Lucija Vujnović

18:30

Ležimo na krevetu i gledamo film na kojem se upravo prikazuje odjavna špica. Nakon par minuta umirujuće muzike i čitanja imena s ekrana, Bartul se okrene prema meni i ozbiljno pita: “‘Oćemo do Italije? Trajekt za Anconu kreće u 20:00.” Ja, kao da me pita hoćemo do dućana, odgovaram: “Može.”

Oboje začuđeni njegovim pitanjem i mojim odgovorom se gledamo. Ubrzo shvaćamo da – idemo u Italiju!

Brzinsko pakiranje dok paralelno kupujemo online karte za trajekt koji kreće za nešto više od sat vremena. Ubacujem stvari u torbu i istovremeno čitam brojeve osobnih iskaznica.

19:10

Kratka provjera spremljenih stvari; osobne – tu, kartice – tu, roba – tu. Zatvaramo vrata stana i ulazimo u novu avanturu.

19:50

Ulazimo na Jadrolinijin trajekt Marko Polo koji kreće u 20 iz Splita, a ujutro u 7 stiže u Anconu.

Unutrašnjost broda ima veliku kavanu s plesnim podijem (čiju smo udobnosti iskusili tek na povratku), restoran, salon i aperitiv bar. U jednom dijelu su i kabine. Za luksuz kreveta na brodu morate biti spremni platiti 450 kn/osoba, dok je boravak na palubi 250kn/osoba.

Sam taj ‘boravak na palubi’ može doći skoro kao i kabina ako ste dovoljno snalažljivi kao većina Talijana koji su bili na brodu, pa ponesete deke, vreće za spavanje, jastuke i madrace za napuhivanje.

Ancona

Nakon duge noći koju smo proveli spavajući na torbama ispod stola uz buđenja svakih 2 sata s utrnućem ekstremiteta, stigli smo u 7 u Anconu. Za divno čudo, osjećali smo se odmorno i spremno za istraživanje središnje Italije.

Nismo imali detaljnijih planova za put, ali bili smo sigurni da želimo što prije napustiti Anconu i krenuti dalje.

Ancona je velika luka i vidljivo je da je veliki fokus grada upravo na tome. Ipak, ugodno me iznenadio kad smo kasnije imali priliku detaljnije ga razgledati. Nije ništa posebno, ali je više od same luke kako se smatra.

Peruđa

Flixbus nas je čekao nedaleko od luke (uranio je čak sat vremena). Nakon što smo popili kavu, ukrcali smo se na bus za Perugiu.

Perugia je grad u Italiji, upravno središte i najveći grad regije Umbrija, u središnjem dijelu države i glavni grad istoimene pokrajine Perugia. Perugia je jedan od najstarijih gradova na tlu današnje Italije.

Odmah pri izlazu iz busa, vidjeli smo zanimljivo ‘prometalo’ (ova riječ najbolje opisuje to prometno sredstvo). Riječ je o minijaturnoj verziji metroa – Minimetro. To izgleda ovako:

Mini Metro (Perugia)

Minimetro izgleda kao uspinjača dužine 5 metara, ima 8 sjedala , ali gotovo nikad nije unutra više od 4, 5 ljudi jer konstantno kruže i dolaze svakih 2 minute.

Minimetro je uveden 2008. godine s ciljem smanjenja opterećenosti vozilima starog gradskog središta, koje je gusto naseljeno. Cijeli grad je prepun malih ulica koje su velikog nagiba, pa je ovakav prijevoz najpogodniji. Cijena jedne vožnje iznosi 1.50€, a linija je duga 3 km.

U 14. stoljeću osnovano je Sveučilište u Perugi, jedno od najpoznatijih u cijeloj Italiji

Grad je jako lijep, prožet je poviješću i arhitekturom koja je vidljiva u centru te prirodom, cvijeće i stabla se mogu vidjeti na svakom koraku.

Jedna od ulica u Perugi izgleda ovako:

A iza fotografa (mene) se nalazi zidić s kojega se vidi cijela panorama grada i točka s koje smo gledali predivan zalazak sunca. (Usput rečeno, kad već spominjem fotografiranje, samo da napomenem podatak da kad smo došli s puta moj mobitel je bio bogatiji za 900 slika, dok je na Bartulovom mobitelu bilo tek nešto više od 10.) Taj veličanstveni prizor je teško predočiti slikom, ali izgledao je ovako:

Osim umjetnosti i dizajna, Talijani su prvenstveno poznati po gastronomiji, u toj grani je također briljiraju. Kao da su sva područja uživanja oni prvi pokrili. Tako je i s pićima, posebno onim ljetnim… Ovdje smo probali i nezaobilazno talijansko piće, njihov klasični i kultni kokteli – Aperol Spritz.

Ovo piće pravo je osvježenje i jedno od najpopularnijih pića ljetnih terasa kafića, barova i klubova. Gotovo svaki stol na glavnom trgu u Perugi ima barem jedan Apeol Spritz uz koji poslužuju i čips. U koktel stavljaju pjenušac, liker Aperol, mineralnu vodu te krišku naranče kao dekoraciju.

Siena

Nakon Perugie, otišli smo prema Firenzi, ali prije toga smo nakratko stali u Sienu.

Nismo imali plan (tipično za nas) koliko dugo ćemo biti ovdje, ali ogromne vrućine i prepun grad turista su nas umorile već nakon par sati. Temperatura krajem sedmog mjeseca je dosezala 40 stupnjeva. Turisti su se naguravali na glavnom trgu boreći se za hlad i za što bolju sliku ispred predivnog glavnog trga.

Unatoč tome, ovaj grad je prekrasan i svakako vrijedi doći i vidjeti ga. To je grad neobično bogate kulturne prošlosti, zbog čega je pod zaštitom UNESCO-a, kao svjetska baština čovječanstva.

Firenca

I tako smo ubrzo stigli i do Firence, grad  povijesti, kulture, arhitekture i središte svjetske umjetnosti. Iskreno, dosad smo već vidjeli mnoštvo europskih gradova i obećali smo svoja putovanja umjeriti više na druge kulture izvan Europe i fokusirati se na prirodna bogatstva. I tako smo, eto, nekako spontano ponovno se našli u europskom gradu.

Smještaj nam je bio udaljen 20-30 minuta hoda od centra i kad smo išli prema centru neprestalno sam govorila: „Ok, grad ko grad.“ Ali kad smo kročili u centar i kad se iza ugla prikazala ogromna, veličanstvena katedrala, morala sam odustati od svog zanovijetanja. Firenca je grad, ali definitivno nije običan grad.

Katedrala koja nam se odjednom stvorila pred nosom i ostavila nas bez daha zove se Santa Maria del Fiore. Ogromnih je dimenzija i fasada je detaljno izrađena u renesansnom stilu. Firentinska katedrala je iz 13. stoljeća i poznata je po crvenoj kupoli, šarenom mramornom pročelju i Giottovu zvoniku.

Ulaz u katedralu je besplatan, ali red za ulazak je jednak opsegu cijele zgrade. Nakon 2 minute što smo stali u red, Bartul me pogledao i rekao: „Imamo dvije opcije: čekati ovdje ili otići na pivo.“ Izabrali smo drugu opciju. Opcija čekanja ogromnog reda na suncu od 40 stupnjeva nije uopće opcija za uzeti u obzir.

Ovo je slikano navečer. Katedrala je otvorena za ulazak do 16.30

Ispred katedrale se nalazi Firentinska krstionica, originalan naziv je Battistero di San Giovanni, koja je također jako lijepa i minimalističkog dizajna.

Još jedno mjesto prepuno arhitekture i skulptura je Piazza della Signoria.

Ovdje se nalazi velika renesansna građevina Palazzo Vecchio (“Old Palace”) ispred koje se nalazi kopija slavnoga kipa Michelangelovog Davida. U galeriji Academia je originalni kip, a cijena ulaznice je oko 20€ i dugo čekanje reda na suncu.

Pokraj palače je i veliki trg i fontana boga Neptuna.

Firenca ima tramvaje, ima dućane, velike stambene zgrade i mnogo ljudi kao svaki europski grad, ali arhitektura i umjetnost koje se nalaze u ovom gradu su neponovljivi. Kada dođete ovdje, imate dojam kao da su svi najveći firentinski umjetnici ovdje odlučili ostaviti svoje nabolje radove.

Priča o ključu

Jedna zanimljiva pričica o našem Airbnb smještaju.

Naš je smještaj bio udaljen otprilike 20ak minuta hodanja od centra, a cijena je bila pristupačna (125kn/osobi za 1 noć). S obzirom na ostale cijene u ovom gradu i ovom dobu godine, to je vrlo povoljno. Cijena za najam tog stana, usput rečeno, iznosi 800€/mjesec.

Vlasnik stana dolazi iz Bangladeša i u Italiji živi već 10 godina. Ne znam puno o toj državi, ali znam da ljudima koji potječu iz tih krajeva riječ ‘čistoća’ ne predstavlja baš ništa. Stan je stan, a čišćenje je našem hostu bilo gubitak vremena. Posteljina je bila čista, ostalo ne baš. Ali zato su najsimpatičniji ljudi, vrlo pristupačni i dragi.

Pradip, naš host, nas je ugostio, ali nije nam dao ključ. Rekao da je ima samo jedan i da ćemo morati doći po ključ na njegov posao koji je udaljen minutu od stanice za tramvaj i 2 minute od stana. Okej, nikakav problem činilo se.

Jednom smo došli po ključ u njegovu radnju nakon što smo čekali 30 minuta da nam odgovori na poziv i poruke. Onda nam je dao krivi ključ, pa je cijeli taj proces ulaska u stan trajao oko sat vremena.

No, ni tu nije bio kraj problemima. Jednom smo izlazili iz stana i zatvorili vrata (koja se automatski zaključaju) i usput zatvorili i ključeve u stanu.

Jedva smo skupili hrabrosti reći našem Pradipu što se dogodilo zamišljajući kako će sada morati zvati vatrogasce da mu otvore stan. Međutim, nakon što smo mu to rekli, on se samo slatko nasmijao i rekao da se ne brinemo jer ima rezervni ključ.

Priča o restoranu

Došli smo u centar i nakon poduže šetnje zaključili kako je vrijeme za jelo. Svjesni da se nalazimo u centru i da napokon moramo pojesti nešto drugo osim jeftinoga kebaba, odlučili smo sjesti u restoran. Nismo neki gurmani, niti volimo mnogo trošiti na hranu, pa smo iskoristili priliku i pitali nekog crnca (koji nam je nešto pokušavao prodati) da nas uputi u najjeftiniji restoran u centru i da ćemo mu dati 2€ ako se iskaže.

Prihvatio je izazov i odveo nas u obližnji restoran. Cijene su stvarno bile jeftine (barem smo tako mislili kad smo pročitali jelovnik).

Cijena tjestenine bila je oko 8€. Odlučili smo se napokon probati pravu talijansku pastu. Ali na krivom mjestu.

Dobili smo najlošiju carbonaru ikad probanu, okus jaja, loše tjestenine i još lošije pancete. Ja sam naručila tortelline u nekom umaku. Dobila sam kupovne tortelline koji su gotovi za 5 minuta i koštaju 15 kn, prema vlastitoj procjeni.

Vrhunac nije bila loša hrana, već to što nisu imali cjenik pića. Pomislili smo “pa dobro, koliko može doći jedno pivo?” i brzopleto naručili jedno veliko pivo. Kad je stigao račun, ljubazna konobarica je odjednom skinula osmijeh s lica i zabrinuto nas gledala. Pivo su nam naplatili 8€, a dvije rakije (veličine 0.4L svaka) 10€.

Kako pivo može koštati jednako koliko i jedno jelo? Ljutito smo ostavili novac i otišli svjesni da smo pokradeni, ali više smo bili ljuti na sebe jer nismo prvo pogledali cjenik pića.

Kasnije smo pročitali recenzije i ocjena ovog restorana je 2.0. Pretežito ima sve jedinice i ljudi se žale s jednakim iskustvima koja su i nas snašla.

Odsada uvijek prvo čitamo recenzije!

Rimini

Nakon Firence i uspijanoga kontinentalnog dijela Italije, odlučili smo se preseliti na Jadransku obalu, ali s one talijanske strane.

Rimini mi se odmah svidio, već u prvih 5 minuta. On je, inače, popularan po svojoj pješćanoj plaži dugoj 15 km.

Stigli smo u večernjim satima i krenuli u centar koji je odmah pokraj plaže. Zapravo, imaju dva dijela ovoga maloga gradića. Prvo smo vidjeli onaj turistički.

Duga plaža, svakih 100 metara live muzika, tako da svatko može birati hoće li se smjestiti ispred muškog rock benda ili pak ženske solo pjevačice. Prodaju se, naravno, i kokteli i razna druga (alkoholna) pića. Ako se ovdje odlučite popiti pivo, platit ćete ga 4€, ali ako prošetate 5 minuta dalje (uz cestu) pronaći ćete to isto pivo (još veće) za 1€.

Atmosfera je prekrasna, opuštajuća i nije nimalo čudno da talijani ovdje dolaze na odmor.

Drugi dio grada je lokalni. U jutarnjim smo satima tu popili kavu dok su oko nas talijanski ribari razmjenjivali svoje anegdote vezivajući svoje brodice i slagali mreže.

U ovom dijelu su i kuće drugačije, starinske i pažljivo uređene s umjerenom dozom cvijeća dok su u turističkom dijelu sami hoteli i smještajni kapaciteti.

Jedva smo se čekali ubaciti u more. Isprike dragoj Italiji, ali more je jaako prljavo. Što zbog uzburkanoga pijeska, što zbog koje kakvih drugih razloga koji nastaju zbog puno ljudi na jednom mjestu (bolje da ne ulazimo u detalje).  

Usput rečeno, ponesite japanke. Budite pametniji nego ja koja sam bosa hodala po tom pijesku i na tabanima skoro dobila opekline trećeg stupnja.

Plaža je prepuna copy/paste suncobranima i ležaljkama, a ako želite ih iznajmiti, cijena 50€/dan. Dobijete čak i ormarić.

Najbolja slika koju sam mogla slikati u 5 sekundi s obzirom da je nastala dok sam stajala na ovom vrućem pijesku. 

San Marino

Iskreno, planirali smo (da, jednom u životu!) otići u petak navečer za Split, ali nitko od nas nije imao srca napustiti Rimini.

Htjeli smo tu biti još malo duže, ali opet smo već prešli cijeli Rimini. Odlučili smo otići u San Marino. I nismo pogrješili.

Republika San Marino. Lijepo su se oni smjestili na brdu i odredili su granice unutar Italije. Imaju svoju zastavu, svoje tablice, čak i vojska i policija nosi drugačije uniforme nego u Italiji.

Imaju i svoje tradicionalno jelo koje zovu piadina, a izgleda kao nekakva palačinka punjena šunkom, pršutom, sirom ili mozzarelom i rajčicama. I vrlo je ukusna.

Jako je lijepo i sofisticirano. Vidi se da vole svoju državu (i da nemaju tendenciju krasti od nje). Čak i kad idete u javni WC (koji je potpuno besplatan i čist), imate vidikovac s ovakvim pogledom:

Pesaro/Montecchio

Nakon San Marina i Riminija, stigli smo u Pesaro. Odnosno, s obzirom da su smještajevi ovdje bili najjeftiniji 1000kn/noć, spavali smo u selu udaljenom 12km, Montecchiju.

Zparavo, selo je veće od ovog mjesta i ima više stanovnika. Prava riječ za Montecchio bila bi – selendra.

Priča o stopiranju

Željeli smo u Montecchiju samo prespavali, a dane provoditi u Pesaru. Ali, autobus koji povezuje te dvije lokacije nije htio tako.

Prometna povezanost između tih dvaju mjesta je nevjerovatno loša. Zadnji autobus je otišao iz Pesara za Montecchio u 20.30 (!!) u srcu sezone. Na običan radni dan. A naši se žale kad zadnji bus vozi u 23.00.

U 21.00, mi na stanici autobusa koji ne vozi.

Izvidili smo sve opcije i odlučili stopirati. Stopiranje u Italiji nije baš najsretnija opcija jer Talijani nemaju običaj niti stopirati niti stajati onima koji stopiraju. Za plan B smo imali prijevoz taksijem (20€ za 12km). Ili hodanje, iako uz padanje kiše, nije baš bila opcija.

I nakon 20ak minuta stopiranja po kiši, stao nam je jedan par. Oni su s juga Italije i smilovali su se znajući koliko je teško ovdje stopirati. Na jugu je, kažu, to normalnija pojava. Upisali su lokaciju našeg smještaja u GPS i doveli nas do samog ulaza. Divni ljudi.

Idućega dana smo opet bili primorani stopirati. U 11h smo izašli iz kuće, a autobus je vozio tek u 14.30. Nije bilo drugog izbora nego opet pokušati sa stopom. I nakon 10 minuta nam je stao auto. Talijanske tablice. Pitaju nas odakle smo, kažemo iz Hrvatske, a vozač će na to: „Pa što ne kažeš! Mi smo iz Srbije, a ovdje živimo već par godina.“ I tako nam je bračni par iz Beograda doveo do centra Pesara.

Priča o kvartovskim igrama

S obzriom na to da je cijelo vrijeme otkad smo stigli bilo kišovito ili su oblaci  stalno upućivali da će uskoro pasti kiša i s obzirom na uzašnu prometnu povezanost, odlučili smo popodne provesti u Motecchiju.

Malo smo odspavali, odmarali i planirali ostatak puta. Navečer smo se uputili pojesti nešto (ima čak jedno mjesto za kupiti hranu). Pojeli smo i šetali po tom malom mjestu, nigdje nije bilo ljudi, samo kuće i priroda. Mirno i tiho naselje. I vrlo simpatično.

Šetali smo u krug i slučaju začuli nekakvu glasnu buku. Uputili smo se u tom smjeru i naišli na veliku dvoranu prepunu ljudi u majicama u 4 boje. Jedan kut prekriven crvenim majicama, drugi žutim, treći bijelim i četvrti plavim. Na majicama piše Giochi tra quartieri.

To su njihove kvartovske igre koje traju 7 dana i na kojima sudjeluju doslovno sve generacije – od beba do starih ljudi. Svi! Vesele se, plješću, zabavljaju se. Doslovce SVI!

Iako nismo previše razumjeli voditelja koji je pričao jako brzo i euforično, shvatili smo njihove igre i prenijeli su i na nas cijelu tu ludnicu. Osim toga, svaki kvart imaju svoju boju i svi su okićeni vrpcama u bojama koja predstavalja njih pa je zaista teško ignorirati činjenicu da se održavaju njihove kvartovske igre.

Gledali smo kako se natječu u jedenju ljutih kobasica, kako pogađaju pjesme. I, usput rečeno, zanimljivo mi je bilo da nitko od 4 predstavnika tih grupa nije znao pjesmu od U2-a Beautiful Day.

Za kraj, Italija je prekrasna i nudi toliko sadržaja – od skijališta na sjeveru do prekrasnih otoka na jugu, od malih sela i gradova do veličanstvenih gradova bogate poviješću i umjetničkih djela. Odgovorno to tvrdim nakon što smo zaista prešli velik dio Italije. Osim toga, u niti jednom dijelu godine nećete požaliti posjet susjednoj nam Italiji.

Što se novaca tiče, nije jeftina, ali nije niti skupa. Novci se uvijek mogu potrošiti, to nije problem. Ali niti se ne moraju ako ste spremni ići štedljivo i, na primjer, umjesto u Pesaru spavati u Montecchio.