Htjela bih vam sažeti neke savjete i preporuke i opisati kako smo mi to sve organizirale. Ja uvijek putujem samostalno i sama organiziram sva svoja putovanja, ne zato što imam nešto protiv agencija, nego zato što ja nisam tip za agencije, ja sam osoba kojoj treba prevelika sloboda, neovisnost i fleksibilnost i uvijek moram imati dovoljno prostora za neke spontane odluke.
Tekst i fotke: Ivona Dronjic
Nakon 5 mjeseci putovanja Azijom smo obišle 10 zemalja:
Tursku
Južnu Koreju
Japan
Indoneziju
Filipine
Vijetnam
Kambodžu
Maleziju
Singapur
Šri Lanku
Mi smo na putovanje krenule bez nekog plana i to nam je bila najbolja odluka, ali za mene i najteža jer ja sam osoba koja ni u dućan ne ide bez plana A, B, C, D… Ali ovakva putovanja je nemoguće planirati, mi možemo pročitati bezbroj knjiga i putopisa, pogledati milijune video zapisa ili reportaža, ali nikada ne možemo znati kako je u jednoj zemlji i kako ćemo se mi tamo osjećati dok sami tamo ne odemo.
Mi smo sve i do jednu zemlju drukčije zamišljale prije nego smo došle u nju, tako da je nemoguće unaprijed znati koliko dugo negdje želimo ostati, pa smo ostanak u nekim zemljama produljile, a u nekima skratile i to je sastavni dio ovakvih putovanja. Nemati plan nekog putovanja ne znači ne pripremiti se za to putovanje, dobra priprema je obvezna i iziskuje dosta vremena i informiranosti, osobito kada se ide u nepoznati, daleki, tuđi svijet, na koji naš organizam nije naviknut.
Prvo pitanje koje smo si postavile je bilo: „Što je nama najbitnije na ovom putovanju i što nam u svakom trenutku mora biti zagarantirano?“. Nama su to bile tri stvari:
Zdravlje i mogućnost liječenja
Likvidnost
Povratak doma
Zdravlje i mogućnost liječenja
——————————–
Kako ja nisam pobornik liječenja, uvijek ću pokušati učiniti sve da do njega ne dođe, moj glavni prioritet je pokušati sačuvati zdravlje i zato smo se prije putovanja za Aziju raspitale o cjepivima. Išle smo na savjetovanje u sveučilišnu kliniku Inselspital u Bernu, koja ima poseban odjel za to, gdje smo dobile apsolutno sve informacije o rizicima, kako ih smanjiti, kako se najbolje zaštiti od raznih bolesti i odlučile smo se za ova cjepiva:
protiv žute groznice
protiv hepatitisa A,
protiv tifusa
revaxis, cjepivo protiv difterije, tetanusa i hripavca.
Druga najbitnija stvar kada se putuje u Aziju je zaštita od komaraca, koji prenose razne bolesti kao što su zika virus, denga groznica, chikungunya itd., a toga sam se ja osobno najviše bojala. Iako je zaštitu protiv komaraca najbolje kupovati u zemlji u kojoj se u tom trenutku nalazimo, nije loše ponijeti sa sobom neko zaštitno sredstvo protiv komaraca.
Kako sam ja od svog kolege, koji je tri puta išao na put oko svijeta, dobila informaciju da u svakoj zemlji pomažu jedino lokalni lijekovi i da mogu zaboraviti naše lijekove, a i s obzirom da mi ne pijemo lijekove osobito ne one protiv bolova, nismo se puno opterećivale lijekovima.
Ponijele smo dvije kutije nečega protiv proljeva i povraćanja, što mi je dala moja kućna liječnica, jednu kutiju Paracetamola i jednu kutiju Aspirina C. U svih ovih 5 mjeseci mi nismo imale nikakvih zdravstvenih problema.
Prvo pravilo kako bismo ostali zdravi u Aziji je piti puno vode, ali ne iz slavine. U tropskim zemljama s visokom vlagom i visokim temperaturama, važno je popiti nekoliko litara vode dnevno, ali vodu smijemo piti samo iz zatvorenih boca. Zatvoreno u jugoistočnoj Aziji znači da je zatvarač na boci dodatno zatvoren plastikom, jer često na plaži ili od prodavača pića možete dobiti boce napunjene vodom iz slavine, stoga se mora strogo paziti da je zatvarač na boci obavijen plastikom. S obzirom da mi imamo jak imunološki sustav, u svim zemljama smo zube prale vodom iz slavine, ali to ne znači da to preporučujemo svakome.
Drugo pravilo je jesti puno voća i povrća, koje mora biti dobro oprano. U zemljama Azije se najbolje pridržavati starog pravila:
„Cook it, boil it, peel it or leave it.“.
U restoranima treba biti oprezan sa zelenom salatom, rajčicama, krastavcima… jer se oni često peru vodom iz slavine. To nije problem za one s jačim imunološkim sustavom koji su iskusniji u putovanjima, svi ostali bi to trebali izbjegavati i radije birati kuhanu hranu. Osim toga, u restoranima i barovima uvijek treba naručivati piće bez leda, jer led često prave vodom iz slavine. Za izbjegavanje bakterijskih bolesti smo, gdje god nam se ukazala prilika, prale ruke, naravno sapunom. Uvijek smo sa sobom nosile antibakterijske vlažne maramice kao i sredstva za dezinfekciju, koja su nam okačena na ruksacima.
I do kraja smo se pridržavale pravila koje smo si postavile prije nego smo krenule na putovanje – da se nikada nećemo izlagati niti najmanjem riziku!! Kod nas je to funkcioniralo i stvarno nismo imale nikakvih problema iako obje jedemo radije frišku nego kuhanu hranu.
Likvidnost
————–
Ja kuda god idem, pa čak i samo do dućana, polazim od toga da se nešto može desiti i želim biti spremna na sve. Gotovo je nemoguće da se na jednom ovakvom putovanju baš ništa ne desi, ali daleko najgora stvar koja bi se meni mogla desiti je nemogućnost plaćanja i pristupa svome novcu. Taj osjećaj ne želim nikada u životu doživjeti i bez obzira na sestru i prijatelje koji u svakom trenutku mogu brzo reagirati, prije putovanja sam se najviše posvetila toj temi. Išla sam i na dva razgovora u svoju banku u Bernu i stvarno smo se odlično pripremile. Mi smo ponijele dvije EC kartice za podizanje gotovine na bankomatima. Zatim smo ponijele dvije Visa Platinum kreditne kartice, koje garantiraju likvidnost čak i kada ne funkcioniraju jer je s njima uvijek moguće podići gotovinu u svakoj banci i na recepciji svakog hotela jer banka onda s njima to rješava, što je meni ogromna sigurnost.
Uz tu karticu idu još putna osiguranja, concierge-service, priority pass za business lounges, popust za rent-a-car kod Avisa, osiguranje za rent-a-car itd.. Ponijele smo i dvije Mastercard kreditne kartice, jednu prepaid kreditnu karticu, koja se puni preko app-a od banke i nju smo najviše koristile jer smo ostale kartice uglavnom ostavljale u sefu, a ovu prepaid smo nosale sa sobom, ali na njoj nikada nije bilo puno novca tako da u slučaju krađe ne bi bila velika šteta. Osim toga imamo i dva Revolut računa, dvije Revolut Visa kartice i obje imamo Apple Pay. Znam da nismo normalne .
S obzirom da mi za sve kreditne kartice koristimo autentifikaciju s tri faktora, to znači da svaku transakciju moram potvrditi na App-u svoje banke, a banke često blokiraju pristup App-u iz nekih trećih zemalja, ako procijene da je nesigurno, zato se na jedno ovakvo putovanje ne bi smjelo ici bez VPN-a, ja osobno koristim NordVPN, jer najbolje odgovara mojim potrebama. Upravo zahvaljujući VPN-u nismo imale nikakvih problema s plaćanjem i s pristupom bankovnim računima jer smo u svakom trenutku mogle biti spojene na neki server u Švicarskoj. Osim toga bez VPN-a ne bismo imale pristup švicarskoj televiziji pa bismo propustile neke utakmice EP-a , a i bookiranje hotela u Turskoj nije bio moguć bez VPN-a.
Povratak doma
——————-
Povratak doma nam je morao biti zagarantiran, a on je bio moguć jedino ako posjedujemo putovnice i financijska sredstva. Zato su putovnice uvijek bile na sigurnom mjestu i nikada ih nismo nosile sa sobom, a imale smo ih uslikane na svakom uređaju kao i isprintane kopije. Osim toga gdje god da smo se nalazile imale smo adresu i broj telefona najbliže ambasade ili konzulata Republike Hrvatske i te informacije smo uvijek imale pri ruci i nisu bile na nekom uređaju, u slučaju da ostanemo bez iPhone-a ili MacBook-a.
Ostale praktične informacije
——————————-
Na ovakvim putovanjima je internet jedna od najbitnijih stvari jer nam je za apsolutno sve potreban – za orijentaciju, pozivanje taksija, traženje javnog prijevoza, komunikaciju… tako da putovanje bez interneta ne bi pričinjavalo nikakav smisao. Nekada se putovalo tako da se u svakoj zemlji kupi SIM kartica, koja se ubaci u mobilni telefon i to je funkcioniralo, ali je bilo jako nepraktično. A kako su sve najbolje stvari na našoj planeti izmislili Nijemci, ni u ovom području nisu zakazali, pa su izmislili eSIM (embedded-SIM), koji značajno olakšava putovanje. Mi smo se odlučile za Airalo jer tada još na tržištu nije bio Lyntel od Kristijana Iličića, naravno da bismo podržale Kristijana. Najprije smo kupile eSIM za Tursku, a kasnije smo kupile regionalni „Asialink“, koji nam je pokrivao sve zemlje u kojima smo bile. Airalo je perfektno funkcionirao odmah po slijetanju u bilo koju zemlju i automatski bi funkcionirao bez da smo mi nešto morale napraviti. Funkcionirao je u svim zemljama osim u Japanu, ali tu mi je odmah po dolasku u Japan pomogao Airalo support, tako da je nakon toga i u Japanu sve funkcioniralo. eSIM je možda nešto skuplji od običnog SIM-a, ali meni osobno se isplatilo platiti nešto više novca za tu praktičnost. Zamislite da letite iz Filipina za Vijetnam pa za Kambodžu pa za Maleziju pa za Singapur… i stalno imate internet bez da išta činite, to je ostvarenje moga sna .
Što se tiče ostalih App-ova, Grab je obvezan i funkcionira u ovim zemljama: Singapur, Malezija, Kambodža, Indonezija, Myanmar, Filipini, Tajland i Vijetnam. U Šri Lanki funkcionira Uber, a ja sam skinula i njihov PickMe app. Grab smo prvenstveno koristile za prijevoz, preko njega se može naručiti svaka vrsta prijevoza, koja je u toj zemlji dostupna: auto, scooter, TukTuk… a nekada je i do 4 puta jeftiniji od službenog taksija, a osim toga već prije naručivanja vidimo cijenu koja je fiksna, a možemo i birati način plaćanja, gotovinski ili kartični. Grab funkcionira i s revolutom i mi smo izabrale baš tu opciju, a i super je što se napojnica može ostaviti preko Graba i u svim zemljama sam pitala, je li napojnica ide baš njima i svi su potvrdili. Osim toga voziti se na ovaj način je vrlo sigurno jer Grab prati cijelu vožnju. Nama se u Kuala Lumpuru desilo da je Grab pogrešno interpretirao jednu adresu pa nas je vozač odveo na pogrešno mjesto, a kad smo to shvatili promijenio je rutu. Odmah sam na svom mobitelu dobila poruku od Graba s upitom je li sve OK i treba li nam pomoć. Grab smo koristile i za dostavu hrane, a ponekada i za neku manju i hitnu kupovinu u dućanima primjerice zaštitu od komaraca.
Google map funkcionira svugdje fantastično, osim u Južnoj Koreji, gdje je jako loše funkcionirao. U Koreji funkcionira Naver map, a za vožnju Metro-om u Seoul-u sam skinula App „Seoul Subway“, koji je odličan. U ostalim zemljama se za javni prijevoz može koristiti Google map, ali ja sebi uvijek skinem i App te zemlje jer su meni osobno ti Appo-vi pregledniji od Google map-a. A kad smo već kod javnog prijevoza, mi smo ga koristile u Južnoj Koreji, Japanu i Singapuru, u svim drugim zemljama je Grab taksi ili TukTuk bio stvarno prejeftin. Za Južnu Koreju i Japan bih za javni prijevoz svakako preporučila kartice koje se pune gotovinom, u Koreji „T-Money“ u Japanu „Suica“ ili „Pasmo“, mi smo imale „Suica“, te kartice stvarno značajno olakšavaju vožnju javnim prijevozom. U Singapuru postoji također takva kartica, ali je moguće korištenje kreditne kartice na potpuno isti način.
Ovako bi nekako izgledala naša check-lista kad idemo u jednu zemlju:
Provjera što nam sve treba za ulazak u tu zemlju. Hrvatski državljani to mogu napraviti na službenoj stranici ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske: https://mvep.gov.hr/…/vize…/pregled-viznog-sustava/22853
Pristupanje Facebook grupi za putovanja u tu određenu zemlju, u kojoj postavim pitanje što nam je sve potrebno za ulazak u tu zemlju i što nam je potrebno za vizu, tu uglavnom pitam sve što me zanima.
Bookiranje leta i smještaja jer je to neophodno za vizu.
Ja letove tražim na https://www.momondo.com/ i https://www.skyscanner.com, ali u 99% slučajeva bookiram direktno kod zrakoplovne kompanije. Smještaj tražim samo na dvije platforme: https://www.booking.com i https://airbnb.com, ali to svatko za sebe mora odlučiti. Postoje i druge dobre platforme, ali meni one nisu dovoljno user-friendly pa ja takve stranice odmah zatvaram – to je profesionalna deformacija . Osim toga ja sam na Bookingu Genius-Level 3, pa mi je tamo puno povoljnije nego direktno na recepciji hotela, sve sam to isprobala.
Apliciranje za vizu, ako nam je potrebna.
Sve zemlje u koje smo išle imaju mogućnost dobijanja elektroničke vize, sve je nekomplicirano i jako brzo, ali moramo imati elektronički pohranjene slike za putovnicu na našim uređajima. Mi smo još za svaki slučaj sa sobom nosile i isprintane slike, u slučaju da u nekoj od zemalja ne radi sustav za eVize, pa smo prisiljene dobijanja on arrival vize po slijetanju.
Popunjavanje elektroničke prijave ili carinske deklaracije za ulazak u zemlju
Kupnja izlazne karte iz zemlje.
Većina zemalja traži od putnika izlaznu kartu iz zemlje i zrakoplovne kompanije to provjeravaju već na check-in-u i neće nas pustiti u zrakoplov, ako nemamo izlaznu kartu. To je nešto što jako otežava ovakva putovanja, na kojima ne znamo koliko ćemo ostati u nekoj zemlji, a kupnja avionske karte, pa kasnije otkazivanje te karte, košta dosta novca i vremena. Neke tvrtke su smislile rješenje i za ovaj problem, tako da postoje stranice na kojima možemo kupiti „onward ticket“ za 15-ak Eura. Što je onward ticket? To je rezervacija avionske karte za neku destinaciju, koja vrijedi 48 sati i onda se sama poništi, tako da pri check-in-u možemo pokazati onward ticket kao izlaznu kartu i to se akceptira.
To nije fake ticket niti je ilegalno jer rezervacija stvarno postoji i ako provjeravaju tu rezervaciju, bit će pronađena, dobro sam se raspitala prije nego sam počela koristiti tu uslugu. Mi kad smo letile iz Singapura za Šri Lanku nismo htjele kupiti onward ticket jer smo dobile informaciju da nekada treba, a nekada ne treba izlazna karta pa smo odlučile pokušati bez nje. Na check-in-u su nas vratili jer je ipak trebala izlazna karta, mi smo stale sa strane i za 2 min. kupile onward ticket, kojeg su naravno akceptirali. Ja koristim ovu stranicu: https://onwardticket.com/reisekroeten.
Naš ulazak u svaku zemlju je bio izuzetno brz i nekompliciran.
Za ljude koji zaborave popuniti elektroničku prijavu i carinsku deklaraciju ili se ne snalaze najbolje s tim aplikacijama, u svakoj zračnoj luci čekaju zaposlenici koji svima stoje na raspolaganju i pomažu pri popunjavanju aplikacija, tako da se stvarno ništa ne može desiti. Mi smo jedino na izlasku iz Indonezije u zračnoj luci u Jakarti imale situaciju da su nam tražili da pokažemo produljenu vizu, s obzirom da smo najprije dobile vizu na 30 dana, ali kako smo na Baliju ostajale dulje, morale smo ju produljiti. Informatičarka iz Švicarske je naravno uvjerena da su svugdje na svijetu sustavi uvezani, pa se nije pripremila za pokazati produljenje vize jer bi to naravno trebalo biti u sustavu provjere pri izlasku iz zemlje, ali Indonezija nije Švicarska . Preljubazna policajka je strpljivo čekala naše pronalaženje produljene vize.
Sve u svemu, kroz Aziju je stvarno ne samo jednostavno nego i jako sigurno putovati, ja sam nakon ovih 5 mjeseci stekla dojam da nam se baš ništa ne može desiti.
Ako netko ima nekih pitanja ili su mu potrebne neke dodatne informacije, neka mi se javi putem facebooka –> OVDJE
FOTOGALERIJA: