U 17 dana putovanja koje smo imali na raspolaganju za razgledati i obići što više toga, prošli smo preko 1600 km lokalnih cesta, makadama i autoputa, bili smo u 9 gradova i sela, vidjeli na tisuće konja, koraljne grebene i pješčane plaže.. i još mnogo, mnogo toga..
Napisala: Anita Privara
Otprilike 36 sati putovanja do susreta s pravim ljetnim temperaturama od 32°C (njima zimskim) nismo vidjeli niti jednog Kubanca da se okupao u ovih 17 dana provedenih na tom karipskom otoku, ljudi ovdje nose zimske kape , a mi u japankama tražimo najbolju poziciju za u’vatit malo boje.
Havana, višemilijunski grad, derutnog izgleda, s obalom dužom od 8km gdje se mladi sastaju svaku večer, plešu salsu i piju vrući rum bez ikakvih dodataka, piju i stari i mladi bez iznimke.. Glazba udara sa svih strana, i iako vlada siromaštvo, svi djeluju sretno i zadovoljno. Privikavanje, osmijeh od u’va do u’va, u ovom trenutku nitko sretniji od mene (tu smo) Osim klime i ostalih stvari koje uspiješ primijetiti na prvu, od silnog uzbuđenja zapravo i ne baš puno, no jedna stvar nam je oboma zapela za oko, nazovimo je ¨Cuba fashion¨ – službenice i policajke obučene u ultra kratke minjake, mrežaste čarapice s raznim uzorcima i ozbiljnim izrazima lica – ne možeš ih ne primijetiti, dok muška služba (većina njih) na nogama nose mokasinke i šarene čarape, ima nešto u tim čarapama :)) I oni nisu nužno u odori. Prebacili smo se taxijem do hostela (Las Terassas de Aguila) kao pravi avanturisti, bukirali smo prvi i zadnji dan u istom hostelu i to je to, dalje od toga nismo imali isplanirano, znali smo što želimo vidjeti ali ne i koliko želimo ostati na određenom mjestu, nismo se htjeli ograničavati vremenom, ako nam se svidi ostajemo, ako ne ajmo dalje i tako je i bilo 🙂
Hostel u kojem smo odsjeli smješten je u samom centru stare Havane (La Habana Vieja) blizu obale Melacón, točnije 2 ulice dalje (vrelo zabave za stare i mlade) Imamo čistu i urednu sobu, i susretljive domaćine koji ne znaju ni beknuti engleskog, kao ni mi španjolskog :)) Vrtimo onaj rječnik i sastavljamo rečenice kako znamo i umijemo, potpomažemo se i rukama i nogama.. Prvo i osnovno za naučiti piva i voda 🙂 Svojim vlastitim prijevoznim sredstvom, a to su naše noge. Nakon upale i distrofije svih mišića u tijelu, odlučili smo iznajmiti ni više ni manje nego cabrio Buic iz 52.godine, oou jea, to je bio doživljaj. Vrijeme ovdje kao da je stalo tih 50ih godina, automobili i motocikli stariji od mojih roditelja, miris ruma i zvuci salse, druženje na ulicama bez tehnologije i facebooka. Vodič nam je tip kojeg smo upoznali dok smo se nećkali koju ćemo boju cabria izabrati.
Cestom ispod površine vode, prelazimo na drugu stranu, na vapnenački greben gdje se nalazi dvorac El Morro, uzvisina je na samom ulazu u luku, a služila je za obranu Havane. Na ulicama od velikih reklamnih panoa možete vidjeti jedino one o revoluciji, posvuda su.. Yo soy Fidel, Hasta la Victoria para siempre.. Vojnici i policija su na svim turističkim mjestima, u životu nisam vidjela toliko policijskih ophodnji, izbrojali smo preko 15 automobila u 4 ulice. Kuba je sigurna zemlja, bez obzira da li policije ima ili nema, nismo imali niti jedno negativno iskustvo. Kubanci prodaju sve što mogu i imaju, tako ćete naići na autiće od limenki piva ili pak kavu iz termosice koju prodaje svaka druga kuća, isto tako i svaka druga kuća ima pedikerski salon, Kubanke vole biti sređene, ali i tetovirane. Ovdje su valjda i djeca od 12 godina tetovirana. Kupovina je ovdje posebna stvar, kada čuješ uzvike Pan Pan trk na ulicu kako bi kupili jednu od dvije vrste kruha koje prodaju. Cjenkanje na štandovima, nezaobilazno. Prodavačica mi je nudila 10 magneta koje hoću za moju boršu, ali nažalost bila mi je jedina. Vidjeli smo još koju zanimljivu trampu. Potkrijepit ću fotografijama, jer ako nastavim ovako iz Havane nećemo izaći, meni će nestati tinte i 16 dana putovanja.
Prilagodba na drugu vremensku zonu (+5) je posebna priča 🙂 Mrtvi umorni od šetanja, zaspali smo u sekundi. Budim se, na mobitelu 09:45 paniika, doručak služe do 10h. Odmorna i puna elana, skočila, brže se obukla, budim njega da kasnimo.. Otvara oči i pita koliko je sati, ja odgovaram, a on će meni pa vani je mrak.. Maa nije, to smo mi između zgrada pa se čini; otvaram vrata a vanka stvarno mrkli mrak ! Na Cubi je 03:45 :/ bed totalni, odmorna i gladna ko vuk, a doručak je za 5 sati FAK. Nekako sam uspjela izgurati još tih par sati do doručka. Napokon. Sjedamo za stol, upijamo zrake sunca i čekamo. Na stolu ananas, mango, limun, maslac, banana, svježi voćni smoothie, dvopek, med i kava. Čekamo mi i dalje, i onda shvatimo, to je doručak 🙂 I moram priznat, nije bio loš. Ali ipak smo zatražili omlet kao desert.
Sljedećeg dana smo se uputili u dolinu Viñales, kojih 150km udaljenosti od Havane, putovali smo taxijem collectivom, dijelili smo taxi s još dvije cure. Platili smo po 20 CUC (1CUC=1$) po osobi u jednom smjeru. Iskrcavanje u mjestu Viñales Valley, odmah potom krećemo u potragu za Casom, nije bilo teško; većinom je smještaj 20 CUC po noćenju tako se da se nismo puno zamarali s traženjem dalje, već smo brže bolje bacili ruksake, obavili papirologiju i krenuli u istraživanje. Rentali smo bicikle za 20 CUC cijeli dan i nadobudno krenuli pedalat, sa sigurnošću mogu reći da su naši bicikli bili najgori mogući, preskače pedala, ne rade brzine, hrđe nema di nema; razmišljam, bilo bi bolje da smo taj predhistorijski mural išli konjima vidjeti i usput ih na ispašu odvest. Kažu sreća prati hrabre, da baš. Pedalamo danas, sutra sigurno ne 😉 Odluka je pala, sutra idemo u posjet tvornici duhana i obilazak cijele doline, ali konjima 🙂 (tvornica = jedan čovjek (93 godine) i njegov sin, vol i ručno napravljen plug) 40 CUC 5h jahanja i obilazak spomenute tvornice TOP!. Ujutro rano, dolazimo na dogovoreno mjesto, ne znajući da s nama idu još neki ljudi, dvoje francuza, izrazito ljubazni i dragi ljudi koji ne znaju engleski, kao ni vodič, a mi pak ne govorimo francuski, a ni španjolski.. e da, te jezične barijere 🙂
Od svega sam razumjela da se moj konj zove Chupa Chupa, da je mix kubanskog i još nekog tipa konja i da je on br.3. Da je on br. 3 ??!! Ok, znaci moj konj se zove broj 3, a ne Chupa Chupa kako mi prvotno rekoše :/ i on ne smije preći onog koji su 1.i 2. a zašto, jer je mlad i nadobudan i nije još u potpunosti pitom.. Užas, razočaranje; ok htjeli smo jahati a ne šetati s konjima :/ Ali ok, što je tu je. Dolina govori sama za sebe, mural na samom ulazu je dobar 1.dojam, a sve ostalo samo se nastavlja na tu priču. Bujna vegetacija, palme, žbunje na sve strane; razmišljam, dobro da sam duge hlače obukla, a polja duhana su posvuda. Chupa Chupa malo, malo pa nešto žvače. Tek kasnije mi rekoše da ne smije jesti ili bolje reći krasti duhan, a ovaj čupa svakih 100m 🙂 Dolazimo do farme duhana gdje nas dočekuje Pablo, jako srdačan gospodin. Pokazao nam je i ispričao sve o proizvodnji najboljih kubanskih cigara, pogađate pričao je na španjolskom, ali ovaj put smo sve razumjeli 🙂 Duhan stave s prirodnim aromama u palmin list i tako zamotano drže 3 tjedna, nakon toga slijedi sušenje i onda motanje pravih kubanskih cigara.
Zapravo je vrlo jednostavno zamotati jednu takvu, samo treba imati čvrsti stisak dok motaš. Jedan list duhana ide dijagonalno, ostali okomito i mota se u taj jedan, a lijepi se domaćim medom na kraju. Tako stoji još par dana i onda je spremna za degustiranje. Zaključujemo, sve nam se više sviđa ovaj otok. Drugi dan smo ovdje iznajmili skuter za iste novce kao i bicikl protekli dan, a ne moramo pedalat. Iskoristili smo priliku i uputili se na večeru u 50km udaljeni Pinar del Rio, provozali se, malo lutali i moramo nazad, jer pada mrak, a večerali još nismo. Oni nemaju javnu rasvjetu, a posvuda su znakovi Curve peligroso, muy peligroso! Osim toga, rupetine na putu, na stotine tisuća komaraca, mušica, i još kojekakvih buba švaba po našim licima, a sa strane konji, ljudi, psi, mačke, volovi.. Nema druge nego trubit dok ti palac ne utrne.
Po povratku, u potrazi za hranom svi nešto nude, prodaju.. Tako smo dogovorili taxi do sljedeće destinacije, isprva je cijena bila 60, no spustili smo na 40 za oboje, dovoljno je samo reci ime Case, ovdje se svi znaju. Tako smo krenuli dalje u 270 km udaljeno seoce Playa Larga, ali preko Havane. Platili smo manje i vozili se pola dana u 4 različita taxija, tj. jedan od njih je bio mini bus za 18 ljudi. Nije dugo prošlo, zaustavlja nas policija, sve je ok. Torbe na mjestu, putnika nema viška, možemo dalje. U tih pola dana prošli smo 5 provincija.
I dalje su nam pojam stari američki automobili i nebrojeno konja na putu. U Playa Largu smo stigli oko 17h i odmah si pronašli Casu, cijena 20 CUC, standardno, a smješteni na samoj plaži. U razgovoru s domaćinom, koji zna nešto engleskog doznajemo ono zbog čega smo i došli ovdje, ronjenje s bocama. Ovdje su svi domaći i svi sve znaju pa je tim jednostavnije, sve je bilo dogovoreno u prvih 20min po dolasku, bus nas kupi ujutro u 8h i krećemo po opremu. 140 CUC za to nezaboravno iskustvo, 1. zaron je 40 jer je uključena i kratka obuka i zaron, ali mi smo htjeli još i nadoplatili smo si i drugi zaron, što je bio pun pogodak jer nas je bilo samo 4 i imali smo više vremena za istraživanje podmorja karipskog mora. Valjda 100 vrsta šarenih ribica oko tebe, pa onih malo većih, bilo je i onih od 1m i nešto sitno, u mojim očima 2 i pol, koraljni greben, potopljeni brod od nekih cca 15m. Doživljaj. Obavezno ponovit !
Playa Larga je posebno mjesto, malo ribarsko selo s dušom i hrpom komaraca. Autan – must have!! Ovdje smo otkrili i koje su zapravo stvarne cijene hamburgera, pive i ostaloga. Na putu do Case naišli smo na mali limeni kiosk, u kojem prodaju keksiće, kavu, svježe cijeđene sokove i konkretna jela za pojest, okus i količina izvrsni, taman. Udomaćili smo se na prvu, tu smo doručkovali, marendali, ručali, večerali, pili kave, pive za smiješne (stvarne) cijene koje nisu za turiste, nego domaće. Sjedili smo s njima svaki dan, mladi momak koji je radio zna engleski, a s ostalima smo se smijali i razumjeli jednako kao i s njim.
Na Kubi imaju 2 valute, jedna za turiste i jedna njihova a vrijednost njihove je umanjena za 25 puta. U Havani smo obrok za nas dvoje plaćali cca 25 CUC, a ovdje smo se častili 3 dana za te novce. Razmijenili smo što smo više mogli, svaki dan po malo i dalje smo se krenuli koristiti njihovom valutom. Imaju čak i poseban autobusni kolodvor za turiste, a u banci nema šanse da dobiješ CUP. Kako mjenjačnice rade do 16h, na bankomatu smo podizali gotovinu, što je rezultiralo blokiranjem i njegovog i mog računa, nakon dva dana kada smo dohvatili internet na nekom trgiću. E-mail od banke, ukratko, sumnjiva transakcija, račun je privremeno blokiran. Ako idete na Kubu, najavite moguće troškove banci kako vas ne bi blokirali. Sutra rano ujutro kavica i taxijem do Zapate, močvarnog područja gdje sam čvrsto odlučila uzet krokodila u ruke. Upad je bio nešto sitno, torbe smo ostavili pod ključem čuvaru i krenuli u obilazak, nigdje nikog.
Ne mrda ni jedan, a ograda između nas, kao u’ nas za kokoši, nema šanse da su živi. Vidi nas čuvar i govori za 1CUC će mi dati komad govedine da ih nahranim, može! Stavlja to na štap, koji izgleda kao onaj za pecanje, prebacim ja to preko ograde i svi odjednom ožive. Dok sam se ja naslikavala, ovi su mi već zgrabili komad mesa sa štapa. Kad su osjetili hranu, i oni s prijeke strane su krenuli prema nama. Imali smo priliku držati bebu krokodila od 3mj i onog malo starijeg veličine cca 1m, opet nezaboravno iskustvo. I još jedno odmah nakon toga, moje prvo stopiranje na 35°C, sreća brzo su nas primijetili i povezli 1. koji su imali mjesta, ali i to smo na kraju platili 40 CUC do Cienfuegosa. Nismo se zadržavali, šetnja kroz grad, razmijeniti nešto novca i tražimo Viazul bus za prebaciti se do Trinidada, ali bus je jedan i pun je.
Taxi collectivo, još 40 CUC , nas 8 u automobilu iz 54, lik ispred nas je popio pola boce ruma kao od šale do Trinidada, bez da se namrštio. Stigli smo. Nismo ni izašli iz taxija i već smo imali dogovoren smještaj, 20 CUC s doručkom. Malo mjesto s predivnim zvonikom i pogledom, popločanim starim dijelom, a kod crkve Wi-Fi i stotine turista poredani po stepenicama na smartphoneovima. Opet đir konjima, ali ovaj put idemo sami, 6 sati i više i možemo u kas. Kasnije smo imali upalu mišića, ali nema veze morali smo ponoviti. Posjetili smo i vodopad koji je prekrasan, kad si sam, ali doslovno 10minuta nakon nas, invazija ljudi. Ovdje smo proslavili Božić i odlučili ostati još jedan dan dulje,domaćini su bili izvrsni i osjećali smo se kao doma. Ovdje se zapravo slavi Badnja večer i svi su na ulicama, sređeni, pijuckaju a što drugo nego rum i plešu salsu. U hostelu gdje smo odsjeli, u sobi, pronašli smo bilježnicu utisaka. Turisti sa svih strana svijeta, svako je nešto napisao, nacrtao.. Uz šalicu kave, prvu s mlijekom ovdje, nakon doručka malo smo čitali što su sve napisali, tako smo zapravo saznali da je Yoli vrsna kuharica i da izvrsno sprema jastoga, pomislim, prilika da ga probamo po 1. puta. Polo je otišao rano u luku da kupi svježe jastoge, kako bi ih Yoli spremila za nas.
Osim što je vrlo dobro pripremila jastoga, pripremila nam je još i rižu s crnim grahom, salatu i kolač s kokosom 🙂 Nikad punijeg želudca, tako smo mi proveli Badnju veče. Jastoga smo platili 18 CUC komad, ogromni su bili, a u našoj maloj Hrvatskoj bi potrošili plaću da ga pojedete. Ovdje smo odlučili ostati malo duže, jer je gradić stvarno predivan, blizu je i Playa Ancon. 4. jutro smo uzeli taxi collectivo, koji smo dijelili s parom iz Poljske, simpa ljudi. Krenuli smo prema Cayo Santa Maria resortu, jer su naši suputnici tamo imali bukiran hotel, mi smo samo htjeli vidjeti kako izgleda 50km nasute ceste usred oceana. Začuđujuće, eto kako izgleda, taxist nam objašnjava da je ovdje snimana scena iz Fast and Furious 8, govori to s ponosom, samo smo se nasmijali. Ovi dvoje su sobu u hotelu platili 280 CUC noćenje, pomislim užas. A kasnije saznajemo da su ljudi koji rade u tim hotelima plaćeni 20-ak CUC na mjesec. Zapitaš se kamo novac odlazi. Nakon što je Irma prošla preko Floride, Barbude, Portorika , Bahama.. pa tako i Kube, nekolicina hotela je u totalnom rasulu. Komentiramo među sobom, kako i neće biti kad su nasuli 50 km ceste usred ničega tj.oceana, kako bi spojili male otočiće s mostićima i tonama šljunka.
Nakon što smo iskrcali suputnike, uputili smo se u malo mjesto, nedaleko od Cayo Santa Marie, po imenu Caibarien, ovdje smo ostali jednu večer i pogodili baš tu večer kada njihov omiljeni bend svira u tom malom mjestu. Svi su bili vanka, pije se rum i pleše se, svirali su i Despacito 🙂 Nakon par mojita i hamburgera, idemo spremiti stvari i leći jer rano ujutro krećemo u još malo istraživanja i potom prema Santi Clari. Nakon doručka zaputili smo se na 3km udaljenu plažu, vidjeli kako pletu mrežu za ribarenje, popravljaju nepopravljivi brod i Zoo s kozama. Vratili smo se, torbe na leđa i put pod noge. Tražimo autobusnu stanicu, pitali smo na 5, 6 mjesta upute, svi su susretljivi.
Nakon još 3km s torbama na leđima i temperaturama od oko 30ak °C u 10, 11 ujutro, dolazimo do “autobusne stanice” koja je zapravo benzinska pumpa. Vidimo nekolicinu ljudi pored puta koji čekaju, odlučimo pitati mlađeg momka, da li ovdje čekaju bus za Santu Claru, potvrdno odgovara. Nakon toga upitam ga kada bus dolazi i ubrzo shvatimo da ne zna engleski, a upravo smo mu prišli misleći da zna, jer je mlađe dobi. Čekamo kojih 20 min i nailazi auto iz kojeg se neko dere Santaa Claraaa, pitam cijenu, govori 15 CUC po osobi, ali dok smo se mi među sobom dogovorili netko je već zauzeo mjesta i propustili smo priliku. Čekamo i dalje, kad iza nas cura kojih 30ak godina prilazi nam i govori da je čula nas razgovor s “taxistom” i da je dobro da nismo pristali na tu cijenu, da je to preskupo.
Nastavljamo razgovor, nailazi još jedan auto, ali odlučili smo propustiti i tu priliku jer nam je bilo zanimljivo razgovarati s domaćim ljudima i napokon netko ko’ priča dobar i razumljiv engleski jezik.
Saznajemo da je momak kojeg smo pitali njen nećak, tip ispod stabla njen muž i cura do njega susjeda koju smatraju sestrom. Objasnila nam je da će bus doći ali da ne znaju kada, jer su ukinuli već 2 busa, tako da možemo samo čekati i nadati se da će to biti ubrzo, dok ne pocrkamo svi od vrućine. Pričali smo o svemu i svačemu sljedeći sat. Bus smo zahvaljujući Kelen platili napokon po normalnoj cijeni, 10 CUP za oboje, za 70km udaljenu Santu Claru (to je otprilike 2 ipo kune) Ukrcamo se u prenatrpan bus s valjda još 80 ljudi, unutra je temperatura 10°C veća. Dok se vozimo Kelen me doziva preko 10 ljudi i govori da možemo odsjesti kod njih ako to želimo, ali da nam nemaju puno za ponuditi. Htjeli su nam pokazati sve bitne stvari i objasniti kakvo je zapravo stanje na Kubi. Prenatrpan bus i do nas dva mala dječaka od kojih 2 i 6 godina, mlađi plače, a ja u ruksaku imam jedan autić koji sam ponijela ovdje na Kubu s ciljem da ga poklonim nekome . Ovdje baš i nema igračaka za djecu. Pomislim sad je pravo vrijeme.. Vadim plavi autić i poklanjam mu ga, odjednom uplakano lice postaje nasmijano, samo ga gleda i vrti kotače, presretan. Ali daleko je od idile, i drugom bratu se svidio autić, a mi smo imali samo jedan. Počinje borba između njih, sve u svemu zabavili smo cijeli bus. Izašli su na istoj stanici gdje i mi, dobili smo poljupce i oprostili se. Dalje nastavljamo sa Kelen i njezinom obitelji. Zahvaljujemo im na svemu, pozvali su nas u svoj dom.
U Santi Clari se nismo planirali zadržavati, htjeli smo samo vidjeti par stvari i put Havane, no bilo je potpuno drugačije. Kojih 20ak minuta šetanja do njihove male trošne kućice. Dolazimo, govore nam da se osjećamo kao kod kuće, svi su nas prihvatili. Kelen je odmah skuhala kavu na kuhalu koje ja definitivno ne znam koristiti. Njih 3 je ovdje i imaju još psa, mačku i goluba u nekom malom kavezu. Kućica mala, dijele kuću s još 2 obitelji, njihov je 2.kat. Oni nemaju stol i stolice, čaše ili šalice. Imaju samo onoliko koliko im je nužno. Nama su prepustili svoj krevet, a oni su spavali na podu u drugoj sobi. Brzo smo se prilagodili, otišli smo večerati i leći. Sutra nas vode u obilazak, presretni smo što smo ovdje. Obišli smo Malouseum Che Guevare i ostalih vojnika koji su se borili za vrijeme revolucije i još jedan važni povijesni dio, kojime je završena revolucija. Puno smo razgovarali, o svemu, vjeri, načinu života. Ovdje svi poštuju Che Guevaru. Posjetili smo Sitio Museo Accion contra El Tren Blindado gdje su vagoni kojima su ovi poslali oružje, no Che i njegovi vojnici su doznali da stiže oružje i Batistine snage. Che je pronašao buldožer kojime je izbio željezne šine i u naletu vagona izletjeli su s pruge. Neki su se predali, neki su streljani. To je bio ključni dio u završetku revolucije 1959. između pro-američkog predsjednika Batiste i pokreta nazvanog M-26-7. S Kelen i njenim 4 godine mladim mlađim mužem Joseom smo proveli 3 dana, saznali smo da s tom njihovom famoznom knjižicom mogu kupiti 5 jaja mjesečno, 4kg riže i još neke stvari po nešto jeftinijim cijenama. Najobičniji sapun za ruke ovdje je 3,20 CUC, preskupo ako uzmete u obzir da im je placa 20CUC.
Rekli smo im da nas odvedu u neki veći dućan, kako bi im mogli kupiti što više toga. Dolazimo u dućan, ima 2 vrste mesa, 2 police istog ulja, isto tako i tjestenine i riže, ventilatori, kava, sokovi.. nema wc papira, za to morate ići u poseban dućan. Tražim spužvicu za suđe, nemaju. Nemaju pola stvari koje mi koristimo svakodnevno. Kelen i Jose su nam dogovorili sutradan taxi po pristojnoj cijeni do Havane. Kelen je taxistu dala svoj kućni broj telefona kako bi ju nazvao po dolasku u Havanu, kako bi znala da je sve u redu i još jedanput nam poželjela sreću i poručila da ne idemo u mračne ulice Havane. Odlazak iz Sante Clare je bio najteži, uplakanih očiju i teška srca smo se oprostili, razmijenili kontakte i nastavili svoj put dalje prema Havani. Našem putovanju se bližio kraj i bilo nam je još teže. Kad pomislim da treba napustiti ovaj raj na zemlji s ljetnim temperaturama i vratiti se nazad u ledom okovanu Hrvatsku, naježim se.
Ali vremena nikad dosta i uvijek premalo za ovakve avanture. Vratili smo se u Havanu, proveli još jedan dan i jednu noć ovdje, razgledali, popili koje piće, kupovali suvenire. Spremili smo stvari, dobro umotali magnetiće i boce ruma i spremni smo za povratak u stvarni život. Ovom rečenicom završavamo svoju avanturu, do sljedećeg putovanja i odlaska u neko novo neistraženo područje.
Cijela fotogalerija:
