Luka i ja smo par sa stažem veze od nekih godinu i pol, kako se uzme. I dok je on umjetnička duša koja većinu stvari u i o životu gleda s nekom lakoćom, ja sam ona “realna” u vezi koja u svemu vidi dozu nepodnošljive težine življenja. Zvuči nespojivo, ali moram ptiznati da hendlamo našu vezu dosta dobro s obzirom na te razlike.

Moj dragi je odrastao na motoru, više manje svaki muški član njegove obitelji je bajker, dok ja do sada gotovo pa i nisam imala iskustva s vožnjom na motoru (frikautanje kroz Gorski kotar s frendom koji me probao voziti 60 na sat se ne računa). Kao i svatko od nas, zazirem od nepoznatoga tako da mi sama vožnja motorom i nije zvučala primamljivo na prvu, ali već nakon par vožnji s Lukom, potpuno su mi popustili inhibitori i počela sam uživati na vozilu s dva kotača. S obzirom na sve skeptike u mojoj familiji vezano uz motore, svoju opuštenost na tom vozilu mogu pripisati jedino svom ocu koji je neostvareni bajker; moj tata obožava motore, ali zbog problema s vidom nikada nije mogao voziti isti. No, da ne krenem sa anamnezom Lukine i moje obitelji, prijeđimo na stvar.

Oboje volimo putovati, a kada smo dobili i trećeg člana u našoj maloj obitelji – oldtimer iz 1981. godine Suzuki GS550E, odluka je pala. Umjesto autom, od sada ćemo Lijepu našu istraživati motorom.

Luki nije dugo trebalo da istraži i osmisli rutu gdje ćemo provesti godišnji odmor. Oboje smo se složili da ćemo odmor provesti u Istri s obzirom da nam je oboma taj dio Hrvatske bio skoro pa potpuna nepoznanica. I tako smo krenuli u našu prvu dulju vožnju motorom.

Put je započeo iz Zagreba pa starom cestom do Pazina. Odlučili smo se za put starom cestom a ne autoputom iz razloga što kada putuješ motorom, izabereš što dulju rutu i više uživaš u samom putu, dok cilj nekako više ostaje po strani. U tih pet sati vožnje smo imali samo dva kraća predaha: u Lokvama smo uživali u panoramskom pogledu na Lokvarsko jezero, a u restoranu Učka smo si priuštili prvi konkretan obrok u tom danu kao i božanstven pogled na Kvarnerski zaljev.

Putujući od Učke do Pazina smo uživali u prekrasnom pogledu i uređene krajolike koji su nas okruživali. Dok je Luka morao cijelo vrijeme biti fokusiran na vožnju, ja sam si mogla priuštiti blago zujanje i meditaciju uživajući u putovanju. Od trena kada smo prošli Učku, imala sam dojam da smo izašli iz Hrvatske. Sve je bilo nekako drugačije i sama atmosfera oko nas je odisala posebnošću u odnosu na ostale dijelove države.

Budući da smo prve dvije noći odlučili provesti u šatoru, utaborili smo se u novootvorenom kampu “Vita mia” kraj Pazina – u samom srcu Istre. I nismo požalili. S obzirom na cjelokupnu situaciju s pandemijom kako u svijetu, tako i kod nas, u kampu nije bilo gužve i mogli smo birati gdje ćemo staviti našu privremenu nastambu. Nakon što smo se utaborili i smjestili, prva destinacija za istraživanje je bio gradić u unutrašnjosti ovog čarobnog poluotoka – Pazin.

Pazin je grad smješten u samom srcu Istre. Zbog svog geografskog položaja je administrativno središte Istarske županije, ali i ugodno mjesto za turistički obilazak. Neke od zanimljivih atrakcija su svakako dvorac iz 10. stoljeća koji se nalazi u samom centru grada, a za one avanturističkog duha je Pazinska jama neizbježna posjeta. Zbog svojeg zadivljujućeg izgleda, Pazinska jama je od uvijek bila zanimljiva kako običnom puku, tako i nekima od poznatih svjetskih pisaca poput Julesa Vernea i Dantea kojima je služila kao inspiracija za njihova književna remek – djela.

Pazin je grad gdje ćete se sigurno osjećati ugodno, ali njegova okolica je apsolutno ono što se mora istražiti ako vas put navede u samo središte Istre.

Nakon ugodno provedenog dana u Pazinu i zasluženog odmora u našem šatoru, cijeli idući dan smo proveli istražujući okolicu Pazina.

Prva destinacija nam je bila nezaobilazni Zarečki krov, jedan od većih slapova u Istri i jedna od atrakcija vodotoka rijeke Pazinčice. Slap je visok desetak metara i pada u prekrasno smaragdno jezero gdje turisti vole plivati, izvoditi skokove sa stijene ili jednostavno uživati u prekrasnoj prirodi promatrajući kako se kapljice slapa presijavaju na sunčevoj svjetlosti popraćene osvježavajućom maglicom.

Nakon istinskog uživanja na Zarečkom krovu, sa našim Suzukijem smo se uputili prema sjeveru. Malo je reći da smo svako malo ostajali osupnuti pogledima na zapanjujuće divan krajolik unutrašnjosti Istre. Neprestano su se izmjenjivale obrađene njive i polja, zaravni i udolja okruženi raznolikim uzvisinama na kojima su se mogli vidjeti predivni vinogradi i maslinici.

Nakon nekih pola sata uživanja u vožnji, došli smo do malenog gradića gdje smo naprosto morali stati – Draguća. Teško je riječima opisati zašto nas je Draguć toliko privukao, ali da probam pobliže dočarati ljepotu ovog gradića, mislim da je dovoljno reći kako mu je drugo ime “Istarski Hollywood”. Zbog nadnaravne ljepote grada, ovdje su snimljeni brojni filmovi. Možda ne mogu biti u potpunosti objektivna jer mi je Draguć nekako najviše prirastao srcu od svih gradića koje smo obišli i kasnije u Istri, ali meni osobno ovaj takozvani Istarski Hollywood nije samo šminka i prirodna ljepota koja ostavlja bez daha, nego ima i neku spiritualnu dimenziju i odiše nekakvim smirajem. Rekla sam si da ako ću se ikada udavati, da bih voljela da to bude intimna ceremonija u ovom malenom gradiću u najdubljoj unutrašnjosti Istre.

Nakon Draguća ponovo smo se uputili dalje prema sjeveru. Bespotrebno je opće naglašavati da nas je krajolik čitavo vrijeme lagano ubijao svojom ljepotom. I kada pomisliš da te više ništa ne može iznenaditi, došli smo do sela zvanog Kotli.

Selo Kotli je Istarska oaza mira gdje nema niti jednog stalnog stanovnika skoro pa polovicu stoljeća. No, daleko od toga da je selo prazno. Čak i u ovo ludo vrijeme pandemije smo ondje naišli na brojne turiste. Zbog bazenčića koje je rijeka Mirna ondje napravila u kamenom vapnencu imala sam dojam kao da smo teleportirani u neku manju, skromniju verziju turskih Pamukkalea. U Kotlima zaista jedino što moraš napraviti je zastati i istinski doživjeti ono što je majka priroda u stanju kreirati. Također, ondje se nalaze ostaci starog mlina kao i restoran “Kotlić” čije poznate specijalitete nažalost nismo mogli probati jer je restoran bio zatvoren zbog situacije s koronom.

Pošto je već bilo vrijeme ručka, a “Kotlić” nije radio, Luka i ja smo se uputili alejom glagoljaša prema Humu – najmanjem gradu na svijetu.

Mi Hrvati volimo Hum nazivati najmanjim gradom na svijetu makar je on ustvari naselje u sustavu grada Buzeta. I dok ovo mjestašce vrvi zanimljivostima, naša prva destinacija ondje je bila Humska konoba gdje smo napunili naše gladne želučiće sa vrlo ukusnom hranom kao i Istarskim pivom (jako ukusno pivo, za svaku preporuku). Cijeli grad se zapravo može obići u doslovno 5 minuta, ali ako zastanete na tren i obratite pažnju na svaki detalj unutar ovog mjesta, doživjet ćete ga na potpuno drugačiji način. Na svakom uglu se mogu kupiti neki od suvenira kao i više-manje u svakom turističkom mjestu, ali jedan “suvenir” je svakako vrijedan kupnje – biska. Biska je rakija od imele čiji recept potječe baš iz Huma i ima izuzetno ljekovita svojstva. Također, ondje se nalazi crkva svetog Jeronima iz 12. stoljeća, dvoja velika gradska vrata – uklesani kamen sa očuvanim pismom glagoljice kao i simpatična mala galerija sa zbirkom starog istarskog kućnog namještaja. Nakon što smo obišli sve što nas je zanimalo u Humu, ostatak vremena u ovom preslatkom gradiću smo proveli odmarajući na zelenoj livadi van gradskih zidina. Kada je vrućina počela popuštati, odlučili smo se put Roča sa kratkom stankom (za pivo) u Buzetu vratiti u naš kamp kraj Pazina na više nego zasluženi odmor.

Nakon dvije ugodno provedene noći u kampu “Vita mia” odlučili smo se za daljnje istraživanje Istre i njenih ljepota.

Sljedeća prva destinacija nam je bila gradić Beram, odnosno gotička crkvica sv. Marije na Škriljinah u kojoj se nalazi najpoznatiji ciklus fresaka pod nazivom “Ples mrtvaca”  koje su jedan od najprepoznatijih kulturnih spomenika Istre.

Iz Berama smo se spontano uputili prema Motovunu. Ondje smo se smjestili također u kampu s prekrasnim pogledom na obližnje motovunske vinograde. S obzirom na visoke ljetne temperature i na činjenicu da nam je prijevozno sredstvo starije od nas samih, odlučili smo da ćemo dva dana “mirovati” u Motovunu da se odmorimo i mi i naša beba Suzuki. Ideja je bila skupiti snage i energije za daljnje istraživanje obalnog dijela Istre. O Motovunu bih mogla pisati članak samo za sebe, tako da ću ovdje probati sažeti najbitnije činjenice.

Motovun je srednjovjekovni Istarski grad smješten na brežuljcima. Kada se popnete na sam “vrh” grada, garantiram da ostajete bez daha. Ne samo zato što se zahtjevno popeti putem više od 1000 stepenica, nego zato što je pogled na okolicu grada naprosto savršen. Da li će vas više oduševiti pogled na dolinu rijeke Mirne, čarobna Motovunska šuma ili vinogradi – teško je reći. Grad je svako ljeto domaćin Motovun Film Festivala gdje možete uživati u izvanrednim filmovima i kulturnim sadržajima općenito. Meni osobno, najbitnija hrana, apsolutno nas nije razočarala. Luka i ja smo si dali oduška i probali svaki specijalitet od tartufa u restoranu unutar hotela Kaštel. Tartufi su inače jedni od zaštitnih simbola Istre, a mi smo izabrali Motovun kao grad gdje ćemo isprobati raznovrsna jela od tartufa. I nismo požalili. Hrana je bila savršena kao i osoblje restorana.

Grad je također poznat po raznim legendama o divovima, po prekrasnoj arhitekturi, ali najbolje da dođete u Motovun i sami doživite ovaj prekrasan grad iz prve ruke.

Nakon dva opuštajuća dana provedena u Gradu divova, krenuli smo dalje prema obali. Naravno, na putu do obale smo morali zastati u još par gradova. Njihova ljepota vas naprosto mami i nemoguće je proći kraj njih bez da osjetite djeliće njihove čarolije.

Prvi grad u kojem smo napravili pauzu je bio Oprtalj – slikoviti gradić koji odiše umjetnošću. Gotovo svaka uličica ima neku galeriju gdje se mogu vidjeti izložena umjetnička djela i sve vibrira nekakvim šarenilom i razigranošću. Nakon kratke šetnje ovim lijepim gradićem se može zaključiti jedno – Oprtalj je idealno mjesto za one željne mira i istinskog odmora daleko od velikih gradova i buke.

Nakon Oprtlja, iduća postaja nam je bila Grožnjan. Oh, God! Grožnjan, Grožnjan, Grožnjan… Za ovaj gradić opće ne znam što reći, a da ne ispadne da pretjerujem. Ovaj pitoreskni gradić se još naziva Gradom umjetnika i apsolutno je na prvu jasno i zašto. Ovdje se nalazi dvadesetak umjetničkih galerija i ateljea, a tijekom cijele godine je gradić domaćin manifestacija koje su vezane uz likovnu, dramsku ili glazbenu umjetnost. Svake godine početkom svibnja Grožnjan doživljava svoj preobražaj u grad kojem je doslovno drugo ime Umjetnost. Otvaraju se ljetne muzičke akademije za mlade, dramske, plasne i likovne radionice kao i radionice mirovnog aktivizma. Mi smo se u Grožnjanu istovremeno osjećali kao na svom terenu ali i pomalo rastrgani na sve strane jer naprosto ne možeš odlučiti što da razgledavaš zbog mnoštva umjetničkog sadržaja koji grad nudi. Nakon WOW efekta koji je u nama izazvao ovaj grad, pogledali smo se pomalo razdragano i oboje smo znali što to znači. Hrana – ‘ajmo mi nešto pojesti!

Pošto smo već početkom dana odlučili da ćemo ručati u poznatoj konobi Mekiši, krenuli smo prema ondje. Predjelo: plata krcata domaćim mesnim narescima, sirevima i maslinovim uljem. Glavno jelo: …obrazi od boškarina…. i … magareći odrezak…. Piće: domaće istarsko vino. Cijena više nego prihvatljiva. Said enough.

Nakon foodgasma i kratkog dogovaranja sljedeće destinacije, uputili smo se prema Umagu. Doduše, na putu do Umaga smo imali kraću stanku u Bujama. Naravno, morali smo stati i pogledati još jedan od divnih Istarskih gradića na brijegu. Buje ima očuvanu srednjovjekovnu strukturu s koje puca pogled na obrađena polja i… more! Da, iz Buja se vidi more. I upravo taj miks kontinenta i obale koja se nazire iz ovog malog gradića je ono što Buje čini posebnim.

Kada smo stigli u Umag, to je doslovno bilo: Dođosmo, vidjesmo, odosmo! Grad je o-ke, ima venecijansku staru jezgru, mnoštvo restorana i daleko od toga da je nezanimljiv ili ružan, ali jednostavno not our cup of tea. Možda gradu jednostavno nismo dali šansu ili smo bili prezadivljeni unutrašnosti Istre pa nam je obala na prvu bila razočaravajuća. Ne znam, teško je to sada reći, ali ako nas put povede ponovo u okolicu Umaga, svakako ćemo ga bolje istražiti.

Dan je bio izuzetno vruć, a kada si na motoru s kacigom i u kožnjaku sa štitnicima, mrziš svaki semafor, kolonu ili malo sporiji auto ispred sebe. Srećom, nedaleko od Umaga se nalazi spilja Baredine koja nam je pružila osvježenje, ali i puno više od toga. Taj prekrasan prirodni fenomen dubine veće od 60 metara je bio više nego impresivan. Baredine je prava riznica stalagmita i stalagtita koji su ondje nastajali tisućama godina forimirajući prave skulpture prepoznatljivih oblika. Imali smo sreću da nam je vodičica bila super simpatična curka koja je sve u spilji objasnila na razigran i humorističan način tako da nam je 40 minuta provedenih ispod zemljine površine proslo izuzetno brzo. Cijelo vrijeme smo imali dojam da smo u nekom raskošnom muzeju, a autor svega što smo ondje vidjeli je ni više ni manje nego Majka priroda. Nakon izlaska iz spilje smo se upustili u ugodan razgovor o tome što sve postoji i čega sve ima u blizini nas, a da toga nismo ni svjesni jer nije na prvu vidljivo oku. Jedna od zanimljivosti ove spilje je to da je dom čovječjoj ribici, endemskoj životinjskoj vrsti koja živi samo u ovim krškim područjima.

Ideja je bila da taj dan prenoćino u šatoru negdje u okolici Rovinja, ali kako nas je uhvatilo nevrijeme blizu Poreča, inzistirala sam da potražimo “čvrst” smještaj za prenoćiti. I dok je Luka bio optimističan i usprkos crnom nebu predlagao da prenoćimo u šatoru, na svu sreću ga nisam poslušala – ipak sam ja ona “realna” u vezi J i prenoćili smo u privatnom smještaju u okolici Poreča.

U skladu s onom narodnom, poslije svake kiše dolazi sunce, tako je i naš sljedeći avanturistički dan započeo sa lijepim sunčanim vremenom. Divno jutro smo iskoristili za obilazak Poreča, drugog najvećeg grada Istarskog poluotoka. Poreč je prekrasan grad na zapadnoj obali Istre s brojnim povjesnim znamenitostima. Ulice u staroj jezgri grada naprosto zrače starim Rimom i brojnim građevinama iz tog doba. Poreč je također poznat po svojim prepoznatljivim stjenovitim i šljunčanim plažama.

Nakon Poreča, krenuli smo dalje prema jugu poluotoka. Počeli smo osjećati uzbuđenje jer kao da smo oboje znali da ono što slijedi je zapravo ono što smo došli vidjeti – grad Rovinj. Na putu do Rovinja smo kratko zastali iznad Limskog zaljeva kojeg mi u Hrvatskoj zbog njegovog specifičnog izgleda volimo nazivati fjordom makar on to nije. Fjord je zaljev koji je nastao radom ledenjaka, dok je Limski zaljev ustvari bivše korite rijeke Pazinčice koja se u prošlosti ondje ulijevala u more. Ovo čudo prirode je apsolutno jedan od prioriteta za istraživanje na nekom od idućih putovanja!

Kada smo stigli u Rovinj, već na prvu je bilo apsolutno jasno zašto je to najjači turistički centar Istre. Ja sam ga odmah prozvala “istarskim Dubrovnikom”, makar sam kasnije saznala da to već i je jedan od sinonima za ovaj grad impozantne ljepote.

Nažalost, nismo imali vremena zadržati se u Rovinju da ga istražimo u detalje, ali ono što smo uspjeli razgledati u par sati provedenih ondje nas je jako ugodno iznenadilo. “Istarski Dubrovnik” je zapravo otok koji je u 18. stoljeću spojen sa kopnom. Stari grad se sastoji od mnoštva uskih uličica i malih trgova u kojima nema čega nema. Luksuzni restorani, prekrasno uređeni kafići, slastičarnice, suvenirnice, vinski podrumi, galerije… Usudim se reći – za svakoga po nešto. Ono što dominira starom gradskom jezgrom je crkva Svete Eufemije iz 18. stoljeća koja je ujedno i zaštitnica grada. S platoa kraj crkve puca prekrasan pogled na more i obližnje Rovinjske otoke.

Rovinj je zaista spoj luksuza, romantike, gastronomije, zelenila, prekrasnog čistog mora i brojnih plaža. Dođite, pogledajte, uvjerite se sami!

Dok smo razgledavali Rovinj, odlučili smo da ćemo prenoćiti u Premanturi na samom jugu Istre tako da smo u rano poslijepodne krenuli dalje.

Na putu prema jugu smo stali u Balama zbog njihove specifične i zaista krasne arhitekture. Jedna od zanimljivosti ove općine je ta da njome prolazi 45. paralela što znači da se Bale nalaze na pola puta između Ekvatora i Sjevernog pola.

Nakon Bala smo se također zaustavili pokraj naselja Batvači kako bismo pogledali poznatu baziliku Svete Foške. Ne postoje dokumenti iz kojih se može zaključiti kada je sagrađeno ovo zanimljivo svetište, ali prema osobinama konstrukcija crkve stručnjaci smatraju da je ova građevina iz ranog srednjeg vijeka. Fun fact: Sveta Foška je zaštitnica protiv glavobolje, artritisa, reumatizma, depresije i zaštitnica mladih. Postoje brojna svjedočanstva ljudi koji su se izliječili od teških bolesti nakon što su molili u ovoj bazilici, makar sama Crkva nikada nije priznala čuda iz Svete Foške.

Samo kilometer laganog hoda od crkve se nalaze tri kažuna koji su ujedno najveći sklop ovakvih građevina u Istri. Kažun je inače tradicionalno istarsko suhozidno sklonište za pastire i zemljoradnike zanimljivog oblika. Nama osobno su ove građevine bile iznimno simpatične i nekako ostaneš začuđen što je čovjek sve u stanju izgraditi golim rukama bez ikakvih pomagala, a da prkosi vremenu i opstaje stoljećima uklapajući se u divan istarski krajolik.

Konačno, nakon uživanja i istraživanja okolice Vodnjana, krenuli smo prema Premanturi. Vožnja je bila ugodna, naša beba Suzuki je stojički izdržala put i nakon malo muke, našli smo naše utočište u obiteljskom smještaju u selu zvanom Premantura. Kada kažem “malo muke”, to kažem iz razloga što do sada nismo imali problema s nalaženjem prihvatljivog smještaja jer je i onako sve bilo poluprazno zbog pandemije. No, kada smo prošli Pulu i došli do Premanture, mogli smo vidjeti kako dolje cvate turizam i da zaista ima puno ljudi koji su odlučili ondje provesti odmor baš kao i mi.

Nakon ugodno provedene noći u našem smještaju, jutro smo započeli putem prema Fažani odakle smo trajektom plovili prema Brijunima, jednom od osam hrvatskih nacionalnih parkova.

Do tada sam vidjela Plitvička jezera, Krku, Paklenicu i Kornate koji su me oduševili svojom vanserijskom ljepotom. No, kada smo stigli na Brijune, zaključila sam kako mi je to novi miljenik od do sada viđenih nacionalnih parkova Lijepe naše.

Nakon 15 minuta vožnje trajektom, stigli smo u centralnu brijunsku luku gdje su nas dočekali turistički vodiči. Početak izleta je osmišljen kao jednosatna vožnja električnim vlakićem do sjevera otoka gdje se nalazi Safari park koji se prostire na 9 ha površine u kojem se nalaze raznolike afričke, južnoameričke, azijske, ali i autohtone istarske životinje. Poznato je da su Brijuni nakon Drugog svjetskog rata bili Titova ljetna rezidencija. Tu je Tito primao goste svjetskog glasa kao što su: Indira Gandhi, Moamer Gadafi, Elizabet Taylor i Richard Barton i mnogi drugi. Safari park je i napravljen u Titovo vrijeme boravka na Brijunima gdje su smještene brojne egzotične životinje koje su mu darovane od strane državnih dužnosnika. Indira Gandhi je Titu darovala slonicu Lanku koja se još uvijek nalazi ondje.

Nakon što smo pogledali Safari park, vratili smo se u centralnu luku Brijuna i ostatak otoka smo odlučili istražiti biciklirajući, bez stručnog vodstva. Ovaj otok se ne zove bez razloga “Raj na zemlji” jer sve na njemu i oko njega je vanzemaljske ljepote. Miris šume, zvuk cvrčaka i šum valova su ono što dodatno potencira ionako prekrasnu prirodu Brijuna. Na našoj biciklističkoj turi smo obišli maslinu staru 1600 godina, Bizantski kastrum, mediteranski vrt koji je dom 169 autohtonih biljaka i egzota, secesijsku građevinu nazvanu Kućom za brodice koja je ujedno interpretacijsko – edukacijski centar nacionalnog parka. Na otoku je moguće pogledati i više stalnih postava, no Luki i meni je bila najzanimljivija izložba fotografija “Josip Broz Tito na Brionima” gdje se mogu pogledati brojne fotografije snimljene u razdoblju od 1947. do 1979. godine. Ova izložba ima visoku važnost jer daje snažan utisak na to koliko je Tito bio važna ličnost svog vremena. Fotografije su obilježile njegove susrete sa brojnim uglednicima, prijateljima kao i osobama iz kulturnog i znanstvenog svijeta.

Brijuni su divni, ali vrućina i umor su učinili svoje. Kada smo razgledali sve što nas je zanimalo, ali i sve za što smo imali snage, vratili smo se u Premanturu. Ondje smo se odlučili počastiti obilnom večerom u lokalnom restoranu uživajući u morskim plodovima. Nakon cjelodnevnog istraživanja Brijuna, guštanja u ukusnoj večeri i kratke šetnje Premanturom uputili smo se u naš apartman na zasluženi odmor.

Idući dan, koji nam je ujedno bio i posljednji dan naše moto-avanture, započeli smo kratkim istraživanjem Rta Kamenjaka. Rt Kamenjak se nalazi na krajnjem jugu Istarskog poluotoka i svojim prirodnim bogatstvima i zapanjujuće lijepim prizorima privlači brojne posjetitelje sa svih strana svijeta. Nakon obilaska Kamenjaka smo odlučili krenuti prema Zagrebu.

Naravno, mi nebismo bili mi da nismo napravili još par stanki, ali ne žalimo definitivno ni zbog koje. Prvu stanku na putu prema doma smo napravili u spilji “Feštinsko kraljevstvo”. Spilja je slučajno otkrivena prije stotinjak godina tijekom sadnje vinove loze, kada se prilikom obrađivanja zemlje urušilo tlo. Zatrpana je nakon Drugog svjetskog rata, a ponovo je otkrivena osamdesetih godina i danas je uređena stazama duljine stotinjak metara. Nastanak spilje ima istu priču kao i spilja Baredine koju smo vidjeli par dana ranije, samo što je ova spilja puno manja i plića. Upravo ta intima kojom odiše “Feštinsko kraljevstvo” je ono što joj daje posebnu draž i ne možeš u njoj osjećati ništa osim enormne simpatije prema tom prostoru i ljepoti raznolikih oblika siga kao što su veliko šišmiševo krilo i čarobnjakov šešir.

Nakon ugodnih 15 stupnjeva u spilji i izlaska na neugodnih 32 stupnja vani, shvatili smo da nam na putu do doma treba barem još jedno rashlađenje. A sa čime se možeš bolje rashladiti nego pivom? I to ne običnom pivom, nego nefiltriranom pivom koja je proizvedena od svega par sastojaka bez herbicida, pesticida i konzervansa. Zaustavili smo se u malenom gradu Svetvinčenatu gdje smo posjetili malu craft pivovaru gdje se proizvodi eko-pivo zvano Kampanjola. Ondje su nas dočekali ljubazni dečki koji su nas počastili svojim artisan specijalitetom. Kao i uvijek, Luka je popio svijetlo, a ja tamno pivo. Suvišno je uopće komentirati da je pivo zadovoljilo apsolutno svaku potrebu naših gurmanskih nepaca.

Pošto se držimo one “Kada piješ, ne vozi!”, zadržali smo se još neko vrijeme u ovom malenom gradiću da bismo na posljetku konačno krenuli prema doma.

Putovanje po Istri je trajalo svega 6 dana i vidjeli smo jako puno toga. Ono što je ovu avanturu učinilo posebnom, osim zaista savršene Istre, je činjenica da smo ju proveli na vozilu na dva kotača. Neću reći da je svaki trenutak bio idealan, da baš nikada nije bilo neugodno i vruće, ali svakako je ovo putovanje bilo vrijedno svake sekunde provedene u ovom prekrasnom dijelu Hrvatske.

Za kraj, najiskrenije savjetujem svakome posjetiti Istru jer vam jamčim da zasigurno nećete požaliti – mi nismo! Dok mnogi ljudi naših generacija forsiraju putovanja izvan države pa i kontinenta, često se zanemare ljepote koje nam nudi naša domovina. Tko zna, da nije bilo raznih epidemioloških mjera i neizvjesnog stanja sa granicama između država, možda bismo i mi proveli naš godišnji odmor negdje izvan Hrvatske. No, drago nam je da nismo.

Istra je zaista posebna, prekrasna i vrijedna posjeta. Nadam se da vas je ovaj kratak putopis potakao na eventualno istraživanje ljepota Hrvatske a ponajviše Istre.

Kao što je poznati istraživač i putnik Ibn Battuta jednom rekao: “Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovijedača.” Mi ćemo sigurno još dugo pričati o ovome putovanju.

Do neke iduće avanture i sretan put!

Tekst: Dorotea Sabljak Štibohar
Fotografija: Luka Radek

Fotogalerija: