Nastavljamo naš put, nakon Kambodže vraćamo se natrag u Vijetnam gdje posjećujemo Hoi An, letimo u Hanoi, vlakom putujemo do Sape na trekking, a brodom upoznajemo jedno od čuda prirode, zaljev Halong, pa krenimo.

DAN 10., subota – Back to Vietnam (Hoi An)

Sigurno smo sletjeli natrag u Vijetnam, vizu sa dvostrukim ulaskom smo imali pa je carinska kontrola bila bezbolna. Izašli smo iz aeorodromske zgrade. I što sada?

Moram priznati da se za ovaj dio nismo baš pripremili, išli smo na što bude, bit će. Nalazimo se u blizini grada Da Nang, a mi trebamo u Hoi An. Autobusna stanica je daleko, kasno je. Što sada? Pokušavamo se sa ljudima dogovoriti i podijeliti taxi, ali ljudi baš i nema, sve neke obitelji koje same napune taxi. A taksisti dosadni, gnjave, izbacuju nebulozne cijene. Ne damo se, hodamo gore, dolje po aerodromu. Što ćemo, kako ćemo? U još nekoliko navrata pokušavamo sniziti cijenu taksistu, ne daju se niti oni, svi se drže zajedno. I onda uspijevamo, ne znamo niti sami kako, al bitno da je na kraju bilo kako smo mi htjeli. Nakon minuta i minuta natezanja uspijeli smo dobiti cijenu koja nam odgovara za vožnju do Hoi An, valjda su vidjeli da već nigdje nikog nema i da smo im posljednja prilika za zaradu. Bilo kakva lova je uvijek bolja nego nikakva lova. Vožnja traje oko sat vremena.

Stižemo u Hoi An i odmah krećemo u istraživanje. Grad je malen, barem smo tako mislili kad smo hodali “prema centru”, a kasnije shvatili da smo već na izlazu iz grada, eto danas nam baš i ne ide.

Al sva sreća pa smo putem sreli brijačnicu, što je Branko odmah iskoristio. Deda ga obrijao i odmah mu ponudio čišćenje ušiju, pa ajde, daj. Čačkao mu je po ušima sa čudnim spravama koje je držao u limenci pive. Nemate pojma kaj vam se sve može izvaditi iz ušiju. Kad smo mu platili odmah je zatvorio i otišao doma. Valjda je na nama zaradio koliko zaradi čitav dan. Neka, bitno da je sretan, a Branko obrijan.

Konačno smo našli taj, ajmo nazvati centar i hrpu ljudi, prekrasno osvjetljene ulice, lampioni, mislim da smo se zaljubili u ovaj grad, a tek smo par sati ovdje.

Tip of the day: Budite uporni!

DAN 11., nedjelja – Jurimo sto na sat (Hoi An, Da Nang)

Nakon doručka odlučili smo iznajmiti skuter i istražiti okolicu. Skuter smo dobili za 7$ na cijeli dan, nitko ne pita za vozačku niti dal ga znaš voziti, a dobro, avantura može početi. Maknuli smo sve karte i planove i jednostavno krenuli. Izašli smo iz grada, prošli kroz nekoliko sela, vidjeli nekoliko vjenčanja i mnogo polja riže. Stigli smo i do obale Južno kineskog mora koje smo naravno iskoristili za kupanje iako se nitko nije kupao.

Vozili smo dalje i dalje dok nismo stigli do Da Nanga. Nešto veći grad od Hoi Ana, moderniji. Na putu su nam stalno mahali lokalni ljudi na svojim motorima. A jedna gospođa nam je pažnju usmjerila na prekrasnu planinu, vrijednu posjeta, kaže ona. I tak smo u povratku odlučili istražiti spomenutu planinu. U podnožju planine nalaze se radionice i dućani mramora. Nismo imali gdje ostaviti skuter pa nam je jedna teta vijetnamka ponudila da ga ostavimo ispred njezinog dućana, da će ga ona pripaziti ako obećamo da ćemo po obilasku planine navratiti i prošetati kroz njezin dućan. Dogovor je pao. Inače radi se o Marble mountain prepunoj pećina sa svetištima, a na vrhu je vidikovac sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Da Nang i Južno kinesko more.

Pećine su fascinantne, ogromne, mračne, prepune raznih budističkih amblema, a na nekoliko mjesta bi se bez problema mogle snimiti scene za neki hororac.

Vraćamo se po naš skuter, prošetali smo kroz dućan kao što smo obećali, ništa nismo kupili jer to nismo obećali, a teta vijetnamka se naljutila. I onda smo bili kažnjeni od više sile, skuter nam nije htio upaliti, neće i neće. Teta iz dućana je bila toliko ljubazna i pozvala nam pomoć, čovjek nam je uspio upaliti skuter, a mi smo od tete vijetnamke u zahvalu kupili nekoliko boca vode. Svi sretni i zadovoljni, idemo dalje.

Vratili smo se u Hoi An i još malo provozali skuterom, posjetili tetu u polju riže koja nas nije ništa razumijela pa smo mi pričali po svom, ona po svom, mahali rukama i dobro se nasmijali. Vožnja skuterom kroz centar i nije napametnija odluka, jer svi hodaju i voze kud im je volja, a gužva takva da bolje da smo skuter gurali, prije bi prošli.

Vraćamo skuter i pješke odlazimo u grad, odlučili smo večerati neku lokalnu hranu u nekom pravom lokalnom mjestu. Našli smo odlično mjesto, kad prođete sve moguće restorane, na kraju ulice nalaze se improvizirani, nazovimo ih restorani. Stol i dvije klupe, mali štednjak, stariji gospodin i gospođa koji ne znaju niti riječ engleskog. Tu ćemo večerati. Naručili smo Cao Lau, tradicionalnu vijetnamsku hranu specifičnu baš za grad Hoi An, kombinacija je to tjestenine, mesa i povrća – legenda kaže da ima specifičan okus jer se radi sa vodom iz bunara koji se nalazi na izlasku iz grada. Lampinjoni su nam visjeli iznad glava, gospodin nas je počastio bananama i baš nam je bilo ugodno.

Najveća gužva i najglasnija glazba dolazila je iz Backpackers bara, pa da vidimo. Otišli smo na piće, al bar je isforsiran, hrpa turista, više nisu niti imali mjesta pa su stolice stavljali svuda po ulici, popili smo piće i nastavili dalje. Uz ulicu se održava noćni market i najviše se prodaju lampinjoni koji cijeloj ulici, ali i gradu daju posebnu čar.

Hoi An, nekada glavna međunarodna luka, danas pod zaštitom UNESCO-a. Savršeno malo mjestašce na obali mora. Ono što je loše da sve više i više turista navire u ovo mjestašce i kvari te čari grada.

Tip of the day: ponekad je potrebno baciti karte i prepustiti se cesti da te vodi.

DAN 12., ponedjeljak – Novi kaput u tren oka (Hoi An, Hanoi)

Danas imamo let za Hanoi, pa si moramo naći prijevoz do Da Nang aerodroma. Pokušali smo autobusom, al nikako se nismo mogli dogovoriti, ili nam nije pasalo vrijeme ili pak cijena, a let za par sati, moramo brzo reagirati. Šetnjom kroz grad naletjeli smo na jedan mali obiteljski posao, razgovarali smo sa djevojkom i dogovorili da nas njezin tata preveze do aerodroma. Odlično, sad smo bez brige, možemo još malo uživati u gradu.

Posjetili smo još i tržnicu, a onda zastali kod jednog dućana. Naime, ovo je grad poznat po krojačkim obrtima. Vrata do vrata, krojačnica do krojačnice i tako diljem cijelog grada. Ovdje ljudi dolaze i daju šivat haljine ili pak Jame Bond odijela po mjeri za sitnu lovu. Mi nismo planirali ništa kupovati, niti šivati jer ionako nismo imali vremena, a niti mjesta u našim backpackima, a niti višak love. Šetajući ulicom za oko mi je zapeo kaput, pa ajde idem ga probati, imamo vremena. Premalen je. Zahvalimo se i okrenemo, a gospođa će: wait, wait. Veli ona da mi sašiju novi. Hehe, sigurna sam da hoćete ali mi idemo na aerodrom za tri sata. Kaže ona: no problem. Dođite za sat i pol na probu, za dva sata nosite kaput sa sobom. Hm, razmišljam što napraviti. I pristajem. Dogovorile smo se za neke preinake na kaputu, da ga malo produlji i cijenu od 35 dolara. Odlično. Odlazimo na sok i za sat i pol sam na probi, sve štima. Još 10 minuta da učvrste gumbe. Spakirala ga je u neku mini vrečicu tako da mi je stao i u backpack. I tak sam si ja usred ljeta, usred Vijetnama kupila prekrasan zimski kaput, jedva čekam zimu da ga iskoristim.

Stižemo u Da Nang, ukrcavamo se na avion, VietJetAir, jedini smo bijeli u avionu, polijećemo i krećemo prema glavnom gradu Hanoiu. VietJetAir je vijetnamska low cost kompanija, to su oni, ako se sjećate, što su dobili kaznu jer su stjuardese imale modnu reviju u avionu. Mi pak smo si još doma uz kartu uzeli i jedan obrok za neku sitnu lovu, na kraju smo dobili nešto sasvim deseto, totalno nejestivo. Ma bitno da je VietJetAir nas sigurno doveo do odredišta. Hanoi nam je trenutačno samo mjesto iskrcavanja i ukrcavanja. Čim silazimo sa aviona, ukrcavamo se na vlak.

Planirali smo vlakom prema Sapi koja se nalazi u blizini granice sa Kinom. Sedam je sati navečer, kartu nemamo, a vlakovi znaju biti rasprodani. Raspitujemo se odmah na aerodromu i uspijevamo dobiti kartu, ali za vlak u 10 sati. Mislimo si savršeno. Uzimamo taksi koji bi nas trebao prevesti do željezničke stanice. Taksist ne zna engleski i nikako ne shvaća kamo bi mi to htjeli ići. Zove nekog na mobitel i daje mi mobitel u ruke, objašnjavam tipu na mobitelu, ovaj mu prevodi, nadamo se da ćemo stići na odredište. Vožnja je trajala i trajala, počeli smo sumnjati da ćemo uloviti vlak, kao i da li uopće idemo u pravom smjeru. Stižemo oko 9 sati, na šalteru podižemo dogovorenu kartu i čovjek nama počne vikati: hurry, hurry. Hm, što se događa. Kaže: follow me, you gone be late. Kako ćemo zakasniti kad nam vlak ide tek za sat vremena. I tako on nas otprati i ukrca na vlak u 9, kaže bilo je mjesta pa sam vas ubacio, hehe, hvala.

Vožnja je noćna, u kabinama su 4 kreveta, smješteni smo sa dvije mlade vijetnamke. Teško se možete odmoriti u drnadjućem vlakom, al bolje išta nego ništa.

Tip of the day: Hurry, hurry, možda stigneš na vlak prije. 

DAN 13., utorak –  Ajmo u planine (Lao Cai, Sapa)

U rano jutarnjim satima stižemo u mjesto Lao Cai, iskrcavamo se i što sada. Kako nam u zadnje vrijeme sve ide brzinski ne stignemo razmisliti i pripremiti što i kako dalje pa se prepuštamo toku.
Ispred željezničke stanice već stoji hrpa kombi/buseva koji čekaju svoje turiste da ih prebace u Sapu, udaljenu nekih sat vremena vožnje. Neki imaju dogovoreno, drugi se pokušavaju dogovoriti za cijenu. Nismo sigurni koliko je Sapa udaljena, kolika je realna cijena, hoćemo li preplatiti? Popričali smo sa nekim europljanima i sa njima se dogovaramo da idemo u “napad” kao grupa. Nakon borbe i borbe, dogovaramo prihvatljivu cijenu i krećemo prema Sapi. Zaključujemo da nismo puno platili jer je put dugačak (45min), a ceste nisu u najboljem stanju.

Stižemo u Sapu i mjestašce nam se već sviđa, al nemamo vremena uživati jer nemamo plan za dalje.

Zapravo imali smo plan i to da odmah po dolasku nađemo lokalnog vodiča i sa njim krenemo na trekking. Međutim kad si u glavi nešto posložite to obično ne ispada tako, a ponekad je to i dobra stvar. Umorni smo, grad još spava, ne nalazimo nikoga tko bi nas poveo na trekking za neke pristojne novce. A cijelo vrijeme prati nas tip na skuteru i pokušava nas utrpat u svoj hotel. Na kraju razmišljamo da ne bi bilo loše smjestiti se negdje i idući dan krenuti na trekking. Ok, odlučujemo potražiti smještaj. Ono što nam je izgledalo prihvatljivo cijenom bilo je puno, a ono što je bilo slobodno bilo je skupo, znate kako to već ide. Tražimo i tražimo i konačno nalazimo. Hotel Aberage, cijena od 18$ sa doručkom i odmah dogovaramo trekking za drugi dan.

Uzimamo si skuter za 3,5 dolara i krećemo u istraživanje Sape.

Prekrasno mjesto, okruženo planinama, vodopadi na svakoj drugoj strain, rižina polja do beskonačnosti. Prilično smo visoko u planinama pa je postalo jako hladno, ali nema veze, sa ovakvom prirodom malo zaboravite na hladnoću. Družili smo se sa curama iz plemena Hmong. Upoznali smo Ku i Mo. Iznenađujuće odlično pričaju engleski. Dogovaramo sa Ku da ćemo se naći za tri dana kako bi dogovorili neki business, odnosno shopping.

Pala je kiša, taman da se malo odmorimo i nakon kiše krenemo skuterom dalje. Priroda je prekrasna, a i vrijeme se popravilo. Ceste su u jako lošem stanju, često su odroni toliki da odnesu pola ceste pa se morate okrenuti i naći neki drugi put.

Ali dan nam je ipak završio loše. Htjela ja napuniti bateriju za fotoaparat, ali punjač ne reagira. Što sada? Za ovisnika o fotografiji ovo je teška situacija. Sutra idemo na trekking, dva dana u divljini, trebamo napuniti baterije, trebamo.

Spuštam se u dnevni boravak hotela, tražim da li netko ima punjač. Naravno da svi imaju ali ni jedan nije kompatibilan. Idemo u grad, kupiti ćemo novi. Neki dućani već zatvoreni, kod drugih nema. Našli dva dućana sa foto opremom – ni jedan nema punjač, niti način da napunimo bateriju, katastrofa. Uputili su nas serviseru, kaže on će to sigurno srediti, mi sretni jurimo i tražimo ga. Uzima on to u ruke, engleski mu baš i ne ide, al nije bitno, bitno da zna popraviti, radi nešto. I kaže: no, no, bum, bum, maše rukama. Ok shvaćamo, bum, bum, punjač je izgorio, ne može se popraviti. Nigdje u gradu ne možemo kupiti novi punjač, a nitko nema takav da si barem napunimo bateriju. Kupili smo neki improvizirani punjač za dvadesetak kuna, koji naravno nije radio.

Ništa, od dvije baterije, jedna je skroz prazna, druga skoro pa puna, štedit ćemo je slijedeća dva dana i onda u Hanoiu kupiti punjač.

Tip of the day: Osim rezervnih baterija, na put ponijeti i rezervni punjač za baterije.

DAN 14., srijeda – Do, Re, Mi, Fa, So, ili gore – dolje po planinama (Lao Chai, Ta Van)

Buđenje, uzimamo mali ruksak, iznajmljujemo patike za trekking i krećemo na dvodnevni izlet. Nas dvoje, španjolci i singapurci, a vodit će nas dvije mlade cure iz plemena Hmong po imenu Si i Mu.
Čim smo izašli na ulicu priključuje nam se grupa od desetak Hmong žena i kreću sa nama.

Krenuli smo cestom i prvom prilikom skrenuli u polja. Lagane nesreće su se odmah počele događati, singapurac je pao – u blato – sa ogromnim fotićem – ne znam čega mi je bilo više žao singapurca ili fotića.Svi zajedno pričamo družimo se, smijemo se. Iako sam čitala o tome, skroz sam zaboravila i prepustila se toku. Naime, svaki dan Hmong žene priključuju se grupi trekkingaša i svaka si bira svoju “žrtvu”. Cijelim putem će pričati sa njom, pomagati u prelasku težih puteva, sve kako bi na kraju puta tražila da kupiš nešto od nje. Dobar biznis, nemaš šta. Mi smo isto postali žrtve, odabrala nas je sramežljiva Su, ali zato je So bila najluđa iz ekipe, i odmah smo se sporazumijele, pa sam na kraju morala kupiti nešto od jedne i druge. Simpatična su im imena, nešto u stilu: Do, Re, Mi, Fa, So, La…

Cijelim putem prolazili smo kroz blatne i uske prolaze, tu su uskakale naše pomoćnice, kao one će ti pomoći pa da kasnije lakše od tebe izvuku neki deal. Zanimljiva je činjenica da smo mi svi bili u patikama, gojzericama, čizmama, u ful opremi i svi smo jedva prolazili, a one u nekim rupičastim natikačima i samo su klizile preko svih mogućih terena bez ikakvih problema.

Dan je bio prekrasan, hodali smo koliko smo mogli, pa odmarali, pričali, zezali se, sprijateljili se. Kad smo stigli do prvog sela, Lao Chai, tu smo imali ručak i tu je slijedio šoping. Tu nas naši dragi pratioci napuštaju pa je sad vrijeme da izvuku što je više moguće novaca od nas. Prodaju razne torbice, narukvice, lančiće, sve što su same ručno izradile. Naravno, svatko je kupio neku sitnicu od njih, a zauzvrat smo dobili šarene narukvice prijateljstva. Pozdravljamo se sa njima i nastavljamo put samo sa Si i Mu, koje će biti sa nama do kraja puta.

Posjetili smo i jednu od radionica njihove tradicionalne odjeće. Sve rade ručno, platno, koje onda bojaju prirodnim bojama, zatim šiju i ukrašavaju. Stvaraju odjeću po kojoj je poznato cijelo pleme. Hmong plemena žive skromno, žene i djeca prodaju razne ručne radove dok muškarci obrađuju zemlju. U svakom selu imaju osnovnu školu koju većina završava, a oni koji uspiju nastaviti školovanje, kao što su Si i Mu oni onda rade sa turistima kao vodiči. Svi jako dobro pričaju engleski, zahvaljujući turistima – i ono najmanje dijete čim te vidi počet će vikat: You buy from meeee!

Kako smo išli dalje, put je bio sve gori. Osim blata, sad smo prolazili i po strminama i kroz grmlja ili kako oni vele kroz džunglu. Kasno popodne stigli smo u drugo selo, Ta Van gdje ćemo prespavati. Stižemo u kuću od Li, ona je iz drugog plemena, Zay, i ona nam je ponudila smještaj u svojoj kući. Li i Si su nam pripremile obilnu tradicionalnu večeru, većini jela sam zaboravila ime al sam zapamtila da mi je baš sve bilo fino, bilo je mesa, riže, povrća, riže, voća, riže i riže, nom, nom, nom. Si i Mu nas tu ostavljaju, u jutro će se vratiti po nas.
Istražili smo okolicu, družili se sa lokalcima kojima je jedino na pameti da nam nešto prodaju. I kad prodaju, ne zaustavljaju se, hoće još i još, kamo god se okreneš čuješ – you buy from meeeee.

Dan smo završili u lokalnoj “krčmi” na pivi. Španjolci su nas učili igrati poker, a mi smo singapurce učili piti pivo. Kažu singapurci da ne piju jer je kod njih alkohol skup pa su si njih dvoje uzeli jednu pivu jer su se bojali da se ne napiju. Priče su se vrtjele svakakve, od pametnih singapuraca (oba dvoje su neki inženjeri) punih para koji su se žalili na kojekakva ograničenja u Singapuru, preko španjolaca koji su se žalili na težak život u Španjolskoj, bez posla, skupi stanovi, skupa kava, da bi na kraju, kao šećer na kraju mi nahvalili Hrvatsku, a svi oni shvate da je zapravo nama najgore.

Tip of the day: You buy from me!

DAN 15.,  četvrtak – You buy from meeee! (Sapa)

Buđenje. Doručak – palačinke sa bananama. Si i Mu su već tu. Pokret. Krećemo dalje.

Danas je lakše, toplije je, nema toliko blata, teren je lakši. Ali ovaj put prelazimo prvo kroz bambus šumu, strmu i blatnu, svi proklizavamo i padamo barem jednom. Kad smo savladali šumu vrijeme je bilo da pređemo preko slapa, doslovno. Stigli smo negdje na sredinu slapa, gore planina, dolje provalija, a mi idemo preko. Ne vjerujemo. Bez ikakve zaštite, sigurnosti, kaže Si, samo stani u vodu pa na ovaj kamen, pa na onaj kamen i preko si. Da, zvuči jednostavno. Mislila sam si ako se ona nije poskliznula u tim natikačama onda mogu i ja, trebam izbaciti strah i krenuti, samo mi nije jasno zašto si nisam izula patike prije nego sam zagazila u slap i smočila ih.

Prilično smo visoko i pogled je prekrasan. Ovo mjesto mi je jedno od dražih. Spuštamo se do zadnjeg sela i bacamo pogled na planinu i slap preko kojeg smo prešli, ajme meni, nismo normalni. Prolazimo kroz selo, preko rijeke po mostu, naravno, a čovjek viče za nama. Mi zbunjeni, a Si viče trči, trči, trčiii. Naime, most je bio u vlasništvo tog nekog čovjeka i on si je naplačivao mostarinu, a nemaš kud drugdje proći. Si je htjela sve nas prešvercat, al na kraju nije uspjela.
Stigli smo na ručak, a tamo nas čeka još šopinga. You buy from meeee. No, you buy from meee! Kad sam potrošila sve normalne razloge zašto ne želim kupiti i kad sam joj rekla da nemam dolare samo kune. Kaže ona meni daj da ja vidim te tvoje kune. I prvo nije vjerovala da je to novac, al na kraju je pristala i prodala mi narukvicu za deset kuna. Pokušala sam i ja njoj nešto prodati al se nije dala, dobri su trgovci.

Tu je završio naš trekking, pokupio nas je kombi i vratio u Sapu. Ovo su bila dva najljepša dana do sada. Bilo je aktivno, bilo je zabavno, bilo je poučno, i sve začinjeno sa prekrasnim pogledom. Dvodnevni trekking, noćenje u homestayu, hrana, prijevoz do Sape i prijevoz do željezničke stanice platili smo 20 dolara.

Pozdravili smo se sa Si i Mu i vratili u grad. Odlučili smo još malo prošetati gradom i zamisli na koga naletimo, na Ku. I sjetila se mog imena i mog obećanja. I tako sam morala kupiti nešto od nje, a ona se zauzvrat morala fotkati. Rekla sam joj da će biti zvijezda u Hrvatskoj, Ku je presimpatično biće.

Opet smo pokušali nabaviti punjač, ali ništa od toga, slijedeća šansa Hanoi, držimo palčeve da baterija izdrži.

Istuširali smo se, najeli i krenuli prema kolodvoru. Podižemo karte i čekamo vlak koji ide tek za dva sata. Odlično, imamo vremena potražiti punjač za bateriju, ovo je ipak puno veći grad. Nažalost, ispostavilo se da je to misija nemoguće, ni Tom Cruise ga ne bi našao.

Ukrcavamo se na vlak – plan nam je bio stići u Hanoi i odmah se ukrcati na brod za Halong bay, što znači imamo samo sat/dva rano u jutro pronaći dućan i kupiti punjač.

Ukrcavamo se u vlak i nadamo najboljem.

Tip of the day: U nadi je spas!

DAN 16.,  petak – Opusti se i prepusti (Hanoi)

U rano jutarnjim satima stižemo u Hanoi. Uzimamo taksi i prebacujemo se do hotela gdje bi nas trebali pokupiti i odvesti do zaljeva Halong. Hotel zatvoren. Kucamo, lupamo po staklo, jer vidimo da portir spava na kauču. Ok, uspjeli smo ga probuditi, ulazimo i čekamo jer smo nekoliko sati prerani, sve je još zatvoreno.

Nakon nekog vremena dolazi portir i kaže telefon za vas, hm tko li mene zove usred Vijetnama. Javljam se, a sa druge strane žena nam javlja lošu vijest. Halong je otkazan, zbog oluje brodovi ne mogu isploviti. Veli ona čujemo se sutra.

Ok, opet promjena plana, sva naša putovanja obično tako završe, planovi se mijenjaju al ovaj put nam se plan mijenja iz dana u dan. Sad si moramo naći smještaj.

Obično krenemo od najlošijeg sa najnižim cijenama, al ovdje je smještaj super s obzirom na cijenu. Odabrali jedan, na odličnoj poziciji i krenuli u potragu za punjačem. Na recepciji nas uputili na nekoliko mjesta, prvih 10-15 je bilo neuspješno, kao da tražimo raketu za lansiranje u svemir.

I onda smo našli – veliki natpis Canon – ako tu nemaju onda ga niti nećemo naći. I uspjeli smo! Veli on 50kn, može, uzimamo, wihii.

E, sad se možemo opustiti i uživati u gradu. Hanoi, iako glavni grad malo je zapušteniji izgledom od Saigona. Ali puno življi, šareniji, atmosfera je jača. Prošetali smo gradom, uz jezero Hoan Kiem pa do katedrale St. Joseph i ulicama starog djela grada.
Svakog petka odvija se noćni market, uz glavnu ulicu Hang Dao postave se štandovi sa svime i svačime. Gužve su ogromne, ljudi se guraju, skuteri, jedni prodaju, drugi jedu, treći pričaju, ludnica u pravom smislu riječi.

Tip of the day: Sjedni i promatraj!

DAN 17.,  subota – Najjeftinija piva na svijetu (Hanoi)

Niti danas ne možemo prema Halongu, zarobljeni u Hanoiu. Uskoro se vraćamo doma, a velika želja nam je vidjeti zaljev Halong, nadamo se da će se razvedriti i da će konačno brodovi moći isploviti.

Ali kakvo je vrijeme u Hanoiu, piše se loše. Kiša pljušti i pljušti. Ne damo se smesti. Uzimamo taxi i idemo prema mauzoleju Ho Chi Minha. Ulaz u mauzolej je besplatan, ali posebna je procedura ulaska, nakon što predaš fotoaparat, čekaš u redu dok te ne puste unutra, jesam li spomenula da pljušti kiša kao luda. Napravili su neki kao krov do mauzoleja, al kiša je jača od krova. Ušli smo u mauzolej, vidjeli balzamiranog Ho Chi Minha i izašli. Ne dopuštaju da se duže zadržavate, a ionako nemate što vidjeti osim mrtvog čovjeka. Vraćamo se van. Krenuli smo prema muzeju, koji se nalazi na drugoj strani velike površine, kao trg, ali sve pod vodom, doslovno. Kiša je tako padala da voda nije imala kamo oticati i stvorilo se malo jezerce koje smo mi morali prijeći. Mokri smo bili kao miševi, skroz na skroz, na kraju odustali od muzeja i svega i odlučili se vratiti u hotel i pričekati da se malo smiri. Ali kiša kao da nije mislila prestati.

Na recepciji nam posuđuju kišobran idemo van opet, napad na kišu broj dva. Tko je jači. Nadamo se da će uskoro prestati pa odlučujemo da moramo u neki zatvoreni prostor. Odlučujemo se za water puppet predstavu. Znači, lutkarska predstava za odrasle, na vodi, nešto najdosadnije što smo ikad vidjeli, ne preporučamo, osim ako se hoćete sakriti od kiše, al za to postoje jeftinija mjesta.

Sva sreća pa je kiša konaaaačno prestala. Sad se možemo malo prošetati ulicama i završiti dan u lokalnim “krčmama”. Zanimljivi su mi ti njihovi kafići. Izbace malene mini plastične stolove i još manje stolice nasred ulice i naprave kafić. Jedva sam zgurala guzicu u tu mini stolicu, ali atmosfera je odlična. Dovoljno je samo sjesti, naručit pivu i promatrat prolaznike, uživancija. A piva, e piva je posebna priča. Vijetnam ima najjeftiniju pivu na svijetu (ako ste našli jeftiniju, javite). Bia Hoi, tzv. fresh beer možete dobiti za svega 25 lipa. Piva je posebna jer, kao što i samo ime govori, svježa je. U jutro svježu pivu dostavljaju u “kafiće” i do večera ako se ne popije mora se baciti jer se inače pokvari. Ali naravno da se neće pokvariti, jer do večera većina kafića sve rasproda.

Tip of the day: Ne daj da te kiša smete, popij pivu!

DAN 18., nedjelja – Čudo prirode (Halong bay)

Konačno idemo prema Halongu. Vrijeme se popravilo, možemo se ukrcati na brod. Vožnja od Hanoia busom, sa jednim stajanje traje oko četiri sata. Halong je zaljev na obali Južno Kineskog mora poznat po mnogobrojnim otocima koji izlegaju kao da mini planine izranjaju iz mora.

Ukrcali smo se na brod i krenuli. Osim nas, na brod se ukrcalo još nekoliko stranaca, između njih i jedna nizozemska obitelj koja je odmah digla strku. Naime, brod nije takav kao na slici koju su oni vidjeli dok su uplačivali. Ajme, ja ću se ranit, kakvih sve ljudi na svijetu ima. Nismo se dali zamarati sa njima, provjerili smo svoju spavaću kabinu, sasvim ok, štoviše baš je bila simpač i krenuli na ručak – riba i riža. Ja, mesožderko, ostala sam pomalo gladna, al ne damo niti tome da nam pokvari dan. Vrijeme je za izležavanje na palubi, moramo i malo boje dobiti prije nego se vratimo doma, a neki su uspjeli i prepeči se.

Halong zaljev jedno je od 7 čuda prirode, pod zaštitom je UNESCO-a i o njemu ćemo uskoro napisati poseban članak.

Iskrcali smo se na jednom umjetnom otoku gdje smo iznajmili kajake i krenuli u istraživanje. Sve je bilo super, divno i krasno dok se jedan ludi kinez i britanac nisu prevrnuli. I dalje bi sve bilo super, divno i krasno, da britancu nije pao fotić u more. I dalje bi bilo sve super, divno i krasno da kajak nije potonuo. E, onda je nastao problem. Prvo kako se vratiti do otoka od kojeg smo se svi poprilično udaljili. Ukrcali su se nekako na jedan kajak i stigli do otoka i onda je nastao drugi problem. Čovjek kod kojeg je kajak bio iznajmljen hoće svoj kajak natrag. I tada se naš kapetan broda, ljut ko ris, upušta u akciju. Uzima jedan od kajaka, masku za ronjenje i kreće u potragu. Nažalost ništa od kajaka, zbog jučerašnje oluje, voda je mutna i ništa se ne vidi. Tko je na kraju platio kajak, nemamo pojma, samo znamo da je kapetan bio poprilično ljut.

Slijedeće iskrcavanje je na jednom od rijetkih, pravih otoka gdje se uopće može iskrcati. Penjemo se na vidikovac odakle se pruža prekrasan pogled na zaljev. Uz zalazak sunce doživljaj je još ljepši.
Kad smo se vratili na brod, čekalo nas je iznenađenje, raznorazno, neobično, ali jako fino voće i odlično vijetnamsko vino. Kapetan se očito oraspoložio i popio sa nama par čašica, nakon čega su najhrabriji počeli skakati sa broda u vodu, a na kraju su im se svi pridružili u noćnom kupanju.
Prije večere, vrijeme je bilo da nešto i naučimo – i to ono najbolje – kako se rade proljetne rolice. Svatko je napravio barem jednu rolicu koje su onda bile poslužene za večeru. A večera, ajme, nadoknadila je ručak puta dva. Nom, nom, nom.
Neki su brzo krenuli na spavanje, kao npr. nezadovoljna nizozemska obitelj. A neki od nas ostali su se družiti, pecati i jednostavno uživati.

Tip of the day: Nije uvijek sve kao na slikama, ali ako želiš može ti biti i više nego odlično.

DAN 19., ponedjeljak – Kobra u tanjuru (Halong bay, Hanoi)

Buđenje, doručak, isplovljavamo. Nastavljamo put između mnogobrojnih otoka. Zaustavljamo se kod jednog od otoka gdje posjećujemo ogromnu pećinu. Pećina i ne bi bila toliko posebna, ali je osvjetljena različitim bojama što joj daje dodatnu notu mističnosti.
Pri povratku u luku vidjeli smo kako je zaljev zapravo dosta naseljen iako se na otoke ne može. Ljudi su napravili svoje umjetne otoke, odnosno kuće na splavima. Osim kuća tu su i škole, kafići, sve je vezano jedno za drugo, život pluta na vodi. Sigurno im je zanimljivo kad se napiju, ili kad se im ne da u školu, mogu je samo odvezati pa da otpliva zajedno sa učiteljem. J Dućani su pokretni, u čamcu se voze mini dućani od kuće do kuće, od broda do broda. Isto tako i tržnice ribom, što se ulovi istog trena se prodaje.

Prekrasno za vidjeti što je sve priroda u mogućnosti napraviti, ali isto tako kako lokalno stanovništvo iskorištava ono što im je priroda dala na dobar način, a s druge strane možete vidjeti i kako turisti iskorištavaju na loš način. Nažalost, brodova sa turistima je toliko da kvare cijelu sliku ove prekrasne prirode, a vjerujemo da i loše utječu na nju.

Vraćamo se u luku i dok čekamo prijevoz do Hanoia kapetan nas je počastio čajem. I onda je ludi kinez opet imao svoj trenutak. Cijelo vrijeme je htio ispasti neka frajerčina i na kraju bi ispao bedak. I dečki su to primjetili i iskoristili pa ga zezali i tako su ga nagovorili da si za kraj kupi flouroscentno ljubičaste, dječje naočale, samo im je još falila Hello Kitty. Kaže ovaj jedan dečko, to ti je sad novi modni hit u britaniji, i kinez naravno nasjeo. Ako ništa drugo svi smo se dobro nasmijali.

Vratili smo se u Hanoi u popodnevnim satima. Taman da stignemo još malo prozujati gradom.

Još doma čitali smo kako u Hanoiu pruga prolazi tik do vratiju kuća, hjteli smo to provjeriti, ali koga god smo pitali nitko nema pojma o tome. Naposljetku smo našli, očito je to ljudima toliko normalna stvar pa nisu zapravo shvatili što tražimo. Fascinantno, ali i opasno, željeznička pruga ide posred ulice, na metar od kuće. Ljudi već znaju kad točno vlak prolazi tada maknu sve sa ulice, uđu u kuću i kad vlak ode život se nastavlja.

Ono što nam je bila želja još doma dok smo proučavali Vijetnam, je bilo probati zmiju. Tražili smo neko mjesto gdje poslužuju zmije, ali nije to baš jednostavna misija. Onda smo odlučili napustiti Hanoi i krenuti u selo Le Mat, poznato po uzgoju zmija. Kad smo stigli, po prvi puta smo se malo zabrinuli za svoj život. Bio je mrak, nigdje nikog, neke čudne uličice, tu i tamo prozuji neki čudan lik kao da je ispao iz filma Kum.

Vidimo neka reklama za zmije, ajmo tamo. Ušećemo u restoran, izgleda fensi šmensi, nema bijelih ljudi, poluprazan, tu i tamo neki Corleone likovi prate nas pogledom.
Tad je izletio neki klinac od petnaestak godina, bez znanja engleskom maše nam da ga pratimo. Doveo nas je direktno do ogromnog kaveza punog zmija, jaooooo, fuuuuuj, ali očito da smo na pravom mjestu. Tad dolazi striček vijetnamac i počinje vadit zmije, maše sa njima, spušta ju na pod, zmija gmiže, ja vrištim. Uzima striček zmiju stavlja ju u vreću spreman nam ju je spremiti za večeru. Mi vičemo čekaj, čekaj, on viče nešto po svom, svi nešto vičemo, nitko nikog ne razumije, pobjegli smo glavom bez obzira.

Običaj pripremanja zime je slijedeći. Kada si odabereš živu zmiju koju hoćeš ti je platiš i dobiješ je cijelu, ništa se ne baca. Prvo ćete dobiti svježe iscijeđenu krv koju morate popiti, to vam je ajmo reći aperativ. Zatim slijedi srce koje stavljaju u neku rakiju, koju također morate popiti zajedno sa srcem koje još pulsira i to, navodno, osjetite u sebi. Kao predjelo poslužiti će vam pečenu zmijsku kožu, a zatim idu slijedovi ostatka zmije pripremljeni na razne načine.
Naravno da nas je vuklo da sve to probamo i naravno da na kraju nismo. Kad smo vidjeli hrpu onih zmija, rekli smo, ne hvala.
Vratili smo se u drugu ulicu, ispred jednog restorana stajao je neki Corleone tip, ogroman, debeli, mišičav u crnini sa zlatom oko vrata i ruku. Baš smo se osjećali sigurno – not! Ali čovjek priča engleski, konačno, i pokazuje nam jelovnik i obećaje da nam neće pokazati žive zmije – to mi je dovoljno, ulazimo.
Čim smo sjeli za stol, došao je i šef restorana, još jedan mafijoza ali sa ogromnim smiješkom na licu, mora da je na našim licima vidio velike znakove dolara. Objašnjavam mu da hoću probati zmiju, ali da je ne želim vidjeti živu i da ne želim vidjeti kak je ubijaju, niti želim krvi, niti srce, nasmiješio se i razumio me. Uskoro nam je donio tanjur pun komadića kobrinog mesa, iako narezani i iako izmiješani sa povrćem, ne možeš ne primijetiti da je to zmija. Uh! Vrijeme je da se proba. Ajmeeee ljutoooo! Toliko su začinili da zmija uopće nije nikakav problem, osim što se moraš boriti sa njom i žvakati je i žvakati. Šef restorana htio je ovjekovječiti ovaj trenutak i fotkati se sa nama, valjda nećemo završiti na zidu restorana, ako se slučajno nađete tamo, javite nam.
Dobro je, preživjeli smo, oduševljeni nismo. Vraćamo se u Hanoi jer treba sve to zaliti pivom i oprostiti se od Vijetnama.

Tip of the day: Probajte zmiju.

DAN 20., utorak – Back to reality

I to je bilo to. Dvedeset ludih i nezaboravnih dana završeno je na aerodromu Noi Ban gdje nas je Finnair sretno, preko Helsinkija i Budimpešte, vratio doma.

Više fotografija možete pogledati u galeriji: Hoi An – grad lampiona, Beautiful Sapa i Hanoi & Halong bay