Nakon što smo prošetali gradom budućnosti, Dubai, krenuli smo prema Indijskom oceanu i dragulju tog oceana, zelenom otoku, otoku čaja i veoma ugodnih ljudi. Krenuli smo u pravu avanturu!

1. DAN (28.7. – subota) – Colombooo, Colomboooo

Šri Lanka je otočna zemlja u Indijskom oceanu poznata i po starom nazivu Cejlon. Na otoku žive Singalezi i Tamili, a po vjeroispovjesti su uglavno budisti, manji postotak hinduista, a u još manjem broju ima i muslimana i katolika. Šri Lanku su proteklih nekoliko godina potresle dvije velike katastrofe, prvo je bio rat koji je trajao od osamdesetih godina, a pokrenuli su ga tzv. Tamilski tigrovi. Rat je konačno okončan 2009. godine pobjedom vojske Šri Lanke, ali kao da im to nije bilo dovoljno otok je još pogođen i tsunamijem 2004. godine. Posljedice se još uvijek vide, ali polako sve dolazi na svoje mjesto.

Nakon 4 i pol sata vožnje FlyDubaiom stižemo konačno u daleku Šri Lanku. Ulaskom u zgradu aerodroma primjećujemo da smo stvarno u dalekom i drugačijem svijetu, ali još uvijek nismo svjesni koliko drugačijem. Prvo što smo primjetili su natpisi da za nošenje droge slijedi smrtna kazna i prekrasne stjuardese u tradicionalnim haljinama – sari. Odmah na aerodromu kupujemo SIM karticu za mobitel kako bi mogli javiti doma da smo stigli živi i u jednom komadu. SIM karticu lokalnog operatera platili smo 13 dolara i za to smo dobili 30 minuta poziva, nešto poruka i data podataka. Slijedi standardni carinski postupak, viza i ostala papirologija. Vizu smo riješili još doma putem interneta, platili je 20 dolara, tako da osim čekanja nije bilo nikakvih komplikacija. Striček na šalteru je pregledao papire, putovnicu, lupio nam žig i službeno smo ušli u državu. Još slijedi promjena novaca u rupije i avantura može početi.

Izlazimo iz zgrade aerodroma kad nam u glavu lupi kao tsunami, čovječe gdje smo mi to, u džungli sa vojskom? Prva scena bila je džungla, odnosno hrpa svakojakih zelenih biljaka, vojnici sa puškama i ljudi koji čekaju ne znamo što. Pripremili smo se na sve to, ali svejedno smo ostali malo zatečeni. Tražimo autobus i našli smo ih, puno – samo na koji moramo ići? Pitali nekolicinu ljudi, ali nitko ništa ne zna, pitali par turista, oni isto traže bus. Nakon hodanja gore-dolje, od čovjeka do čovjeka, konačno smo došli do informacije da bus kojeg trebamo tek treba stići, ok čekamo zajedno sa jednim parom iz Španjolske i parom iz Turske. I evo ga, bus, u poluraspadnutom stanju. Vozimo se nekoliko minuta do nazovimo to autobusne stanice gdje ćemo loviti bus za dalje, vožnja je bila besplatna. Opet ista priča, ovaj put tražimo bus za glavni grad Colombo. Ljudi nas šalju u jednu stranu, drugi u drugu i onda čujemo kako netko viče Colombo i poziva ljude u ”bus” – odnosno u vozilo slično nekom mini busu, ukrašeno i načičkano. Zajedno sa Turcima, Španjolcima i nekim lokalcima ulazimo u bus (broj 187), karta do Colomba za turiste je 80 rupija (cca 4kn). Vožnja je bila i više nego zanimljiva, cijelim putem lik se derao kroz otvorena vrata: Colomboooo, Cooolomboo i pozivao ljude u sada već prenatrpani ”bus”. Stajali bi svugdje, gdje god je netko mahnuo rukom i ljudi bi ulazili iako više nisu imali kamo ući. Vozili se sat i pol i stigli u glavni grad Šri Lanke, Colombo, e sad tek nastaje zbrka.

Od silnog putovanja odlučili smo se prvo malo odmoriti i krenuti prema hotelu, tražimo tuk-tuk i našli ga tako da smo se doslovno sudarili sa njime. Prva vožnja tuk-tukom (250 rupija), odmah smo se izbliza upoznali sa prometom i ludom vožnjom u ovim trokolicama.

Hotel Shalimar na prvi pogled nije ulijevao puno pozitivnih vibracija, a kad smo ušli vibracija još uvijek nigdje. Nije nam bitno jer smo premoreni, al oni moraju nešto komplicirati. Smještaju nas u jednu sobu jer naša nije još spremna da bi nas za pola sata preselili u drugu kao bolju koja je zapravo ista, mrvicu veća. U međuvremenu smo otišli na doručak u restoran hotela, sendvič od piletine sa Coca-colom (190 rupija = 8 kn). Čekajući sobu opet smo sreli Turčine koje smo upoznali na aerodromu, nakon naše preporuke odlučili su prespavati u istom hotelu. Odspavali smo par sati i krenuli u obilazak grada.

Uzeli smo tuk-tuk koji nas je prabacio u Pettah kvart, dio grada poznat po otvorenim marketima, tržnicama, dućanima. Kvart je prepun ljudi i kad kažem prepun mislim na gužvu gdje ne možete prolaziti da se ne sudarite sa ljudima ili nedajbože sa tuk-tukom. Šetali mi kvartom kad neki striček počne pričat sa nama i krene u šetnjom sa nama. I tako smo proveli skoro sat vremena u njegovom društvu, pokazao nam je neke dijelove grada, ispričao nam razne priče o gradu, svoju životnu priču kako je završio u Colombu, da je navodno bolestan, a lijekovi su skupi, da, dali smo mu 300 rupija za lijekove, nek ga voda nosi. Odveo nas je do jedne od najstarijih džamija u gradu, Ul Alfar, pa nas je uveo u jedan manji hindu hram itd. Kad smo se rastali krenuli smo prema Khan Clock Toweru, a putem su nas još nekoliko puta zaustavili priljepci željni priče i razgovora, ali i oni koji su nas uporno htjeli poslati na neka svoja mjesta sa ciljem da zarade nešto ili tko zna zašto… Neki su nas pokušali i dezinformirati uvjeravajući nas kako festival Perahara u Kandyu počinje tek za mjesec dana i slično ili da se ovog trena odvija neki festival u gradu, ali nismo se dali prevariti.

Nastavljamo naš obilazak, vozimo se tuk-tukom do jednog od najvažnijih hramova u gradu, Gangaramaya. Plačamo tuk-tuk, ali vozač nema sitno da nam vrati, a mi imamo samo 80 rupija sitno, i kaže ajde dobro i dali mu samo 80 rupija, stvarno su ljudi dobri. Hram Gangaramaya je građen kombinacijom arhitekture Šri Lanke, Tajlanda, Indije i Kine. Da bi ušli u hram morate se izuti na ulazu i platiti 1000 rupija (cca 40 kn). U hramu se održavalo neko druženje, predavanja, a okupila su se i mnoga školska djeca pa je atmosfera bila baš vesela. Preko puta ceste nalazi se Beira jezero sa otočićem Simamalaka shrine, otok meditacije, budističko svetiše sa nizom mnogobrojnih malih statua Bude.

Slijedeća postaja nam je Galle Green Face šetnica uz obale Indijskog oceana. Ovdje se ljudi okupljaju i druže, gledaju u ocean, puštaju mnogobrojne zmajeve ili samo šeću. Nekada davno ovo mjesto je služilo kao vježbalište britanskim vojnicima i mjesto gdje su se ubijali pobunjenici, danas se ovdje okupljaju svi od djece do starijih i uživaju u puštanju zmajeva. Stvarno je prekrasno. Sjeli smo među lokalce kupili pomfrit i promatrali ljude. Krenuli smo prema Viharamahadevi parku, ali na pola puta odustali od silnog umora i hodanja i vratili se na Green Face. Spustio se mrak, a šetnicom su se upalile svjetiljke. Malo smo ogladnili pa smo sjeli za jedan od mnogobrojnih stolova postavljenih uz šetnicu, točnije Nana’s gdje su nam pripremili naše prvo tradicionalno jelo, kothu. Kothu je mješavina lepinje i raznog povrća isjeckanog na sitne trakice i prepečenog na ploči. Ukusno i jeftino (250 rupija = 11 kn), ali i zanimljivo u pripremanju, jedna vrsta umjetnosti jer lupanjem po ploči stvaraju zanimljive i uvijek drugačije zvukove. Probali smo i lude Fante, ludih boja. U ludoj državi sve ludo, idemo spavati, dosta za danas.

2. DAN (29.7. – nedjelja) – slonovi, Budizam i zub – Kandy

Rano buđenje, jer sad tek počinje prava avantura. Napuštamo hotel i krećemo prema željezničkoj stanici. Vrijeme je da se krene u unutrašnjost otoka, idemo u Kandy. Pogodite koga srećemo na stanici, one iste Turčine sa aerodroma i hotela, put nam se i dalje preklapa sa njihovim. Do Kandya smo odlučili voziti se malo boljim vlakom, ExpoRail, karte za 7€ smo kupili putem interneta još kod kuće. Vlakovi u Šri Lanci su prenatrpani pogotovo drugi i treći razred, biti ćete sretni ako uopće uđete u vlak. Ukoliko želite putovati prvim razredom obavezno rezervirajte kartu putem interneta nekoliko dana ako ne i tjedana prije puta. Podižemo karte na željezničkom kolodvoru Fort i ulazimo u vlak. Vlak je zapravo stari i u raspadnutom stanju i samo je jedan malo bolji vagon prikačen na sve to. Na ulazu u vagon nas čeka preljubazan stjuarad koji nas je otpratio do naših mjesta, dobili smo svašta, ručnik za osvježenje, bonbone, doručak, čaj odnosno kavu, gledali crtiće i cijelim putem imali smo besplatan wifi. U takvom okruženju vožnja od dva i pol sata brzo prođe.

Nakon dva i pol sata vožnje stigli smo u Kandy, drugi najveći grad u državi, a ime dolazi od singaleškog jezika u prijevodu: Kraljestvo na brijegu. Uzimamo tuk-tuk da nas prebaci do guesthousa, vozi nas lik po imenu Tara koji nam odmah nudi svakojake ture, dogovorili smo se da nas malo kasnije pokupi i odvede u botanički vrt, nije htio uzeti novce, kaže platit ćete sve na kraju. Tako nešto u Hrvatskoj ne bi prošlo. Sevana je naziv našeg guesthousa u vlasništvo ljubazne tete koja nam je sve lijepo objasnila. Guesthouse su privatni apartmani, obiteljski posao pa je sve puno prisnije i jeftinije nego u hotelima.

Tara nas je pokupio kao što smo se dogovorili i odveo nas u Peradeniyu (5km), studentsko predgrađe Kandya gdje smo posjetili kraljevski botanički vrt (ulaznica 1100 rupija, za lokalce jeftinija). Čim smo počeli našu šetnju vrtom došao je lik i nosio škorpione u ruci i počeo nam ih pokazivati, naravno da sam ih fotkala kada lik kaže e sada mi plati, mislim svašta. Sreli smo i nekoliko majmuna kako šeću vrtom, neobične biljke i drveće, a našli smo i druga Tita, zapravo drvce koje je posadio Josip Broz Tito prilikom svoje posjete Šri Lanki. U vrtu se isplati vidjeti prekrasnu aveniju palmi, viseći most iznad rijeke Mahaweli na koji smije 6 osoba istovremeno, ali oni ih puste barem 15, zatim šumu šišmiša kako spavaju na drvećima, a tu i tamo koji preleti iznad naše glave. Naš vozač Tara nas je čekao ispred vrta i vratio nas u hotel, sve zajedno smo mu platili 600 rupija (cca 25 kuna).

Na grad Kandy budno prati Buda sa brdašca odmah do grada, odlučili smo ga posjetiti. Iako nije izgledalo tako visoko, zbog strmine je pješaćenje do gore bilo prilično naporno. Ulaz se naplačuje 250 rupija (11kn), a cipele koje ćete morati izuti čovjek će vam ih čuvati za 50 rupija (cca 2kn), obavezne su čarape jer će vam noge izgoriti od užarenih ploča. Popeli smo se na statuu Big Buda sa koje se pruža prekrasan pogled na grad i malo se zadržali gore. Društvo su nam radili dečko i cura, lokalci, koji su nam ispričali neke priče o gradu. Spuštanje dolje bilo je puno lakše od penjanja, a društvo su nam ovaj puta radili psi koji su nas uporno pratili.

Glavni cilj posjeta Kandya bio je festival Esala Perahara. Esala Perahara je Budistički festival, show, procesija odnosno parada slonova, plesača, žonglera, hodočasnika, na tisuće njih, koja se odvija svake godine u kolovozu kako bi prizvali kišu ali i pokazali ljudima relikviju grada i države. Glavna znamenitost ovog festivala je zlatno zvono koje na slonu kojeg nazivaju Maligawa prolazi kroz grad, a ispod kojeg se krije gornji lijevi Budin očnjak. Festival se održava deset dana i svaki dan mijenja rutu kojom prolazi kroz grad, svakim danom u povorku se uključuje sve više ljudi i slonova te ona naaravno kuluminira zadnji dan kada je posjećuje i predsjednik države.

Kad smo se spustili natrag u grad pripreme za festival su već bile u dobrom tijeku. Mi smo odlučili festival vidjeti drugi dan pa smo sjeli u jedan ”kafić”, ajmo ga tako nazvati. Kad smo se htjeli vratiti u hotel naišao je striček koji nam je ponudio mjesta za gledanje festivala. Naime, svaki dan se mijenja ruta kuda prolazi povorka i da bi dobro vidjeli trebate imati i dobro mjesto. Postoje službene ulaznice za mjesta gdje su postavljene stolice npr. ispred hotela i one su poprilično skupe ili neslužbene ulaznice gdje ljudi prodaju mjesto pa gledate povorku sa njihovih balkona za manju cijenu. Besplatno možete gledati uz ulicu s time da morate zauzeti mjesto i tamo čekati i do 10 sati i ljudi to rade, nismo vjerovali dok nismo vidjeli.

Planirali smo kupiti si neko mjesto, ali za idući dan, međutim neki lik je naišao i nudio nam mjesta na svom balkonu, pošto je povorka već počela, a on nije prodao sva mjesta dao nam je jeftinije i to za 6500 rupija, dvije osobe. Povorka je započela u 18:50 i trajala do 23h, toliko je potrebno da naprave rutu od samo nekoliko kilometara od hrama do hrama. Povorka je nešto neopisivo čak i slikama, prolazak tisuće ljudi i slonova u tradicionalnoj odjeći, plesovi ulicom, žongleri, zastave… Kada je prolazio glavni slon, Maligawa, koji je nosio zlatno zvono sa Budinim zubom svi oko nas su ustali i poklonili se slonu, odnosno zubu.

Nakon povorke slijedi pospremanje i čišćenje, slonovi se peru u fontani i to na zapovijed izvršavaju sami, prilično fascinantno za vidjeti. Prije spavanja smo odlučili napraviti laganu šetnju uz jezero, podijelili nekoliko bonbona klincima koje smo sreli i vratili se u sobu na odmor.

 3. DAN (30.7. – ponedjeljak) – još malo zuba i Budizma

Rano smo se probudili i krenuli prema hramu Budinog zuba. Sri Dalada Maligawa ili Temple of the sacred Tooth relic je budistički hram u kojem se navodno čuva gornji lijevi Budin očnjak, kažem navodno jer je uvijek sakriveni i ljudi ga ne mogu vidjeti. Navodno ga ljudima pokazuju svakih 5 godina ili kad je velika suša, jer vjeruju da zub donosi kišu. Ulaznica je 1000 rupija, fotoaparat se posebno naplačuje, ali nitko ne provjerava pa slobodno fotkate i besplatno. Žene obavezno moraju prekriti ramena i kosu. Izuvanje je naravno obavezno, preporučam da uzmete čarape jer ploče po kojima ćete hodati je sunce lijepo zagrijalo. U hramu je bila gužva, svi su došli vidjeti Budin zub. Zub naravno nismo vidjeli, vidjeli smo zlatno zvono ispod kojeg se navodno nalazi Budin zub, a i to smo jedva vidjeli, jer se prolazi pokraj zvona jedan iza drugog i nema zaustavljanja. U hram se ne isplati ulaziti ako vam je cilj vidjet zub, ali se isplati vidjeti hram i njegovu arhitekturu.

Odmah do hrama odmarali su učesnici povorke i slonovi sa kojima smo se malo družili, pokušali smo uspostaviti komunikaciju sa slonom koji nam je uzvratio tako da nas je pljunuo. Slonovi su nažalost vezani su lancima tako da ne mogu stati niti jedan korak – ne baš dobra slika i ocigledno maltretiranje ove životinje.

Nakon hrama vrijeme je bilo za dobro djelo. Jedna naša čitateljica prije puta nas je kontaktirala i zamolila da odnesemo paket do dvoje mladih ljudi koje je upoznala prilikom njezine posjete Šri Lanki. Dala nam je adresu, ime i sliku. Amila i Nuan rade u jednom hotelu. Ušli smo u hotel i na recepciji zamolili da ih pozovu. Recepcioner se prilično iznenadio, što sad ovo dvoje bijelih ljudi želi. Prvo je stigao Nuan i čim nas je vidio je pobjegao. Zatim je stigla Amila sva zbunjena, tko smo mi i što želimo. Recepcioner se htio našaliti sa njom pa joj je ispričao kako smo došli da je kupimo i odvedemo negdje daleko, u Rusiju ili tako neku zemlju. Cura je bila sva izbezumljena pa sam odmah zaustavila recepcionera u njegovoj priči i zamolila je da pozove i Nuana. Počela sam sa pričom, tko nas je poslao, da li se ih sjeća te zašto smo došli. Bili su iznenađeni, šokirani, ali i jako sretni. Baš smo se dobro osjećali.

Nastavili smo šetnju gradom, bilo je podne, a ljudi su već sjedili na svojim mjestima za večerašnju povorku Esala Perahara, tada smo shvatili koliko im je to važno. Nastavili smo prema centru grada i tržnici gdje se može naći svega i svačega. Malo smo porazgovarali sa trgovcima, a i kupili pokoju stvarčicu. Tako nam je jedan od trgovaca ispričao svašta o začinima i izradi krema, ali i namazao i izmasirao pa smo naravno kupili neke kreme kod njega i chilli papričice. Kod drugog trgovca čudili smo se neobičnom voću i kaže čovjek: nemoj se samo čuditi i fotkati, probaj, i dao nam da degustiramo svako voće koje nam je bilo nepoznato, a to je bilo skoro sve, a nazive smo zaboravili za pet minuta. I tako smo nastavili šetnju tržnicom, popričali sa još nekoliko trgovaca, kupili nekolicinu sitnica.

Predvečer smo posjetili Kandyan Cultural Center odmah iza hrama uz Kandy jezero gdje smo pogledali predstavu tradicionalnih plesova, gutača vatre, hodanje po žaru… (500 rupija, jedan sat). Jako zanimljivo, ali ako ste u Kandyu za vrijeme Esala Perahare onda sve to vidite i na ulici. Prvo smo zakasnili na predstavu jer smo sjeli u tuk-tuk sa ludim vozačem, nije imao pojma kamo to mi želimo doći, onda ga je zaustavio policajac i priča on s njim i priča, mi se već zabrinuli kad kaže on to mi je brat, a mi njemu da kasnimo, samo je mahnuo i smijao se, kružili smo po gradu, ali napokon stigli.

Predstava je završila taman kad je počinjala Esala Perahara, nastala je ogromna gužva, jedva smo se probijali kroz masu ljudi. Kako smo dan prije vidjeli povorku, danas smo odlučili samo malo prošetat gradom, ali to je izgledalo kao misija nemoguće. Neke od ulica su bile zatvorene zbog povorke i da bi stigli na drugu stranu trebali smo kružiti i kružiti. Popričali smo sa policajcima kojima je očito bilo dovoljno dosadnog stajanja na ulici. Svašta su nam ispričali o svojim obiteljima, o svojem poslu. Pričali su kako je policija dobra, ali vojska baš i ne. Zanimalo ih je kakav je sustav policije kod nas, da li naši policajci smiju nositi oružje. Rekli su nam da oni ne smiju, nešto sa vjerom, da samo vojska nosi oružje itd. Jako ih je bilo teško razumjeti jer su loše pričali engleski pa smo pola razgovora proveli mahanjem rukama i nogama. Jako su se čudili što u Hrvatskoj nema slonova i banana.

Nastavili smo šetnju pa smo prolazili i pokraj željezničkog kolodvora i vidjeli da je tamo postavljen veliki video ekran gdje je izravan prijenos povorke. Kad smo stigli do jezera susreli smo nekog dečka, djelovao nam je pijan, ali kako, jer alkohola nema u cijelom gradu za kupiti. Pratio nas je duže vrijeme pa nam pričao nešto što uopće nije imalo smisla niti je bilo baš razumljivo. Par puta smo ga otjerali, ali ništa i dalje nas je pratio. Možda je i drogiran, jer baš je djelovao čudno, pričao je neke gluposti koje nisu imale vezu sa vezom. Nikako da se ga riješimo. Kad smo shvatili da ne odustaje i kad je počeo pričati sa još nekolicinom čudnih ljudi, odlučili smo uzeti tuk tuk i vratiti se u naš guesthouse. Sutra nas čeka naporan dan, napuštamo Kandy i krećemo prema plantažama čaja.

4. DAN (31.7. – utorak) – Nuwara Eliya i plantaže čaja

Samo da prije kažemo par riječi o vozačima. U Šri Lanci postoji javni prijevoz, ali je jako spor i ima samo par linija. Najbolja i najbrža opcija je iznajmljivanje vozača, naravno da je to i skuplja opcija, ali isplativa. Vozača možete naći svugdje, bilo da pitate u nekom od guesthousa ili pitate na ulici ili recimo ispred željezničkog kolodvora. Cijena su svakojake, ovisi kuda želite ići i kako dugo. Vozača plaćate po danu bez obzira koliko se vi taj dan vozili i bez obzira kamo sve će vas voziti. U cijenu je uključen i smještaj i hrana za vozača. Prosječna cijena je 50$ po danu, ali sve ovisi o vašim sposobnostima cjenkanja pa možete stisnuti cijenu na 40$, a oni malo manje sposobni platit će i do 60$ po danu. Cijene goriva u državi su poprilično porasle u proteklih nekoliko mjeseci, pa litru umjesto 80 rupija plaćaju 180, pa zbog toga i vozači dižu cijene.

Situacija u vlaku je bila još zanimljivija, kako nema previše turista, a bojom kože i kose smo prilično odskakali, bili smo im interesantni. Ono što nas je ugodno iznenadilo je velika ljubaznost i dobrota. Vlakom stalno šeću stričeki i tete koji prodaju svašta, hranu, voće, grickalice… Sve što bi lokalci kupili uvijek bi nam ponudili, mi bi njima zauzvrat dali bonbone ili ih fotkali, primjetili smo da obožavaju da ih stranci fotkaju, valjda misle da će biti na televiziji ili negdje. J Pola toga što su nam ponudili nismo znali kako odnosno koji dio se jede, ali i tu su nam uskočili u pomoć. Klinci su presimpatični, pokušali smo komunicirati, ali nitko nije znao niti riječ engleskog pa smo komunicirali mašući rukama i nogama. Koliko su ljudi ljubazni pokazala je i starija gospođa koja nam je uporno htjela prepustiti svoje sjedeće mjesto, na kraju su nas i uputili kada moramo izaći iz vlaka. Veći dio vožnje bili smo smješteni u hodniku gdje smo se družili sa jednom obitelji sa dječakom i dvije djevojčice. U početku su bili prilično sramežljivi i dugo im je trebalo da se opuste. Nisu razumjeli niti riječ engleskog pa smo opet mahali rukama i nogama. Glavna aktivnost onih koji ne uspiju dobiti mjesto u vlaku je guranje glave kroz vrata. Isprva mi je djelovalo prilično zastrašujuće i opasno, ali s obzirom na brzinu kojom se vlak kreće i ako ispadnu iz vlaka vjerojatno će zaraditi samo nekoliko ogrebotina.

Izašli smo na stanici Nanu-Oya, znali smo da tu negdje moramo naći bus, što smo se malo namučili ali na kraju i pronašli. Bus je opet bio prenatrpan, nije bilo mjesta niti za disanje, ali polako se već navikavamo na gužve u javnom prijevozu. Vozili smo se oko 10km do Nuwara Eliye za 46 rupija (cca 2kn). Nismo imali rezerviran smještaj u gradu pa je trebalo naći mjesto gdje ćemo prenoćiti. Odmah na autobusnoj stanici pronašao nas je neki lik koji nam je nudio neko svoje prenočište, nismo htjeli, još uvijek smo sumnjičavi prema ljudima, zvučalo je daleko. Odlučili smo krenuti prema nekim mjestima koje je preporučio Lonely Planet, kao dobre i jeftine, tako smo stigli u guesthouse Terevene. Pogledali sobu, čuli cijenu, svidjelo nam se, ali smo htjeli pogledati i druge opcije, druga mjesta. Malo samo razmišljali i od silnog umora odlučili da ostajemo tu, ionako je samo jedna noć u pitanju, ne želimo gubiti vrijeme na traženje smještaja.

Kada listovi čaja stignu u tvornicu vrijeme je za pranje i sušenje. Listovi stavljaju na sunce pa oksidiraju i tako se dobiva crni čaj, a ako se preskače sušenje i oksidacija te listovi svježi i zeleni idu u daljnu obradu onda dobivamo famozni zeleni čaj. Slijedeća faza je mljevenje i još neki procesi prije samog pakiranja i distribucije.

Najskuplji je bijeli čaj koji se dobiva od izdanaka odnosno pupoljaka listova koji se vibracijom odvajaju od listova. Vrste čaja variraju okusom, a time i kvalitetom i cijenom s obzirom na listove pa su čajevi napravljeni od manjih listova jači, a time i kvalitetniji.

Na kraju obilaska slijedila je naravno i degustacija. Volim čaj, sve okuse, jedino što ne volim je crni čaj, al degustirali smo ga i jako ugodno se iznenadili, ovo je bilo prefino, nimalo slično crnom čaju kojeg kupujemo u našim dućanima.

Nastavljamo naš put prema slapovima. Ovaj dio zemlje je pretežito brdovit i prepun je raznih slapova. Kad smo prolazili ulicama uglavnom smo susretali ekipe koji su igrali kriket, ali vidjeli smo i prve majmune kako šeću ulicom, što će se kasnije uspostaviti sasvim normalnom situacijom.

Vozač nas je iskrcao u centru grada gdje smo napravili kratku šetnju, naime bližila se noć, a u ovom brdovitom djelu zemlje puno je hladnije nego u nizini. Odlučili smo posjetiti jedini pub u gradu, originalnog imena Pub. Bilo je vrijeme Olimpijskih igara, ali u pubu sve su oči bile uprte u televizor gdje se prikazivala kriket utakmica Indija-Sri Lanka. Žena nije bilo unutra, osim mene! Odlučili smo ovdje nešto i pojest, naručili smo si deviled chicken i stvarno je bio vražji, a napomenuli smo da ne začine previše i rekao je da neće. Nakon par komada piletine sa povrćem u ustima je nastao požar, odustali smo. Nekoliko minuta kasnije stiže konobar i pita što nije u redu, kažemo da je sve ok osim što nam je malo preljuto, pokupio je tanjur i otišao. Evo konobara za 5 minuta nosi novi tanjur sa novom piletinom i kaže: No spicy! Istina bilo je nešto manje ljuće, ali nedovoljno za naše pojmove. Opet su dokazali koliko su ljubazni i dobroćudni narod jer drugi tanjur nam nisu naplatili. Sve smo lijepo zalijali sa lokalnom pivom Lion i vratili se u guesthouse gdje smo ostavili poruku u knjizi dojmova i time se oprostili od Nuware Eliye.

Sutra slijedi nova avantura sa mnogo hramova, vožnje, safari i prekrasna obala Indijskog oceana, ali više o tome u drugom djelu.

Više fotografija možete pogledati u galeriji: Colombo, Kandy, Nuwara Eliya.