Nakon prvih par dana provedenih u Vijetnamu sjeli smo u brod i rijekom Mekong stigli u Kraljevinu Kamobodžu. U Kambodži nas čeka glavni grad Phnom Penh, zatim Siem Rep i famozni Angkor te puno nasmiješenih i dragih ljudi. Krenimo!

DAN 6., četvrtak – Kikiriki, cvrčci, žohari, zanimacija… (Phnom Penh)

Nakon kratke plovidbe stigli smo do granice između Vijetnama i Kambodže. Prvo je slijedilo iskrcavanje kod vijetnamske granice i rješavanje vize. Mi smo vizu već imali, rješili smo je preko neta, ali ona na ovome prijelazu ne vrijedi. Prvobitni plan nam je bio ići busom iz Saigona u Kambodžu, a kako mi uvijek na licu mjesta mijenjamo planove tako smo i sada i zeznuli sa vizom. Naime, e-visa vrijedi samo na određenim prijelazima i naravno da na ovom ne vrijedi i znali smo to, ali eto bilo nam je efikasnije kupiti novu vizu. Pa smo ispunili papire, pljunuli 25 dolara i čekali, još jednu vizu.

Svi sa broda smo predali ispunjene papire i dolare osim troje. Oni su se bunili zbog cijene jer viza za Kambodžu dođe 20 dolara, a oni si stave na tu cijenu još 5 dolara i dok kažeš bronhi riješe ti vizu. Međutim sve se usporilo jer je ovo troje odlučilo da ne daju tu količinu dolara i da će si sami riješiti vizu.

Za vizu je potrebno imati fotke, što smo znali i pripremili ih, al ko za inat fotke nestale taman kad su nam zatrebale. Preokrenuli ruksake i nema ih. Što sad? Kaže čovjek: No problem, 2 dollars, no picture. I tak novac riješava sve. A fotke će se kasnije pronaći, naravno.

Ukrcavanje natrag na brod, kratka vožnja do kambodžanske granice i sad čekamo da nas prozovu kako bi si podigli vizu. Sve je teklo kao po loju i svi smo ubrzo bili natrag na brodu, osim ono troje. Natezali su se sa službenicima, a brod sa svima nama ih je čekao. Na kraju su dobili vizu, ne znamo za koliko love, mi smo samo bili sretni što smo se konačno pokrenuli.

Promijenili su vijetnamsku zastavu na brodu sa kambodžanskom, promijenio se vozač i krećemo prema Phnom Penhu. Vožnja je trajala i trajala, a kao brzi brod. Naime, imali smo mogućnost biranja bržeg broda koji je nekoliko dolara skuplji i iako pazimo na svaki dolar na putu odlučili smo se za ovu opciju jer bi inače gubili jedan cijeli dan. Pitam se kako dugo se vozila onda ekipa u onom sporijem brodu.

Vožnja Mekong rijekom kroz Kambodžu odmah nam je ukazala da se nalazimo u drugoj zemlji, u siromašnijoj zemlji.

U Phnom Penh stižemo u 16h, umjesto u 13h. Čim smo se iskrcali već su nas čekali vozači tuk-tuka. Koliko god da se već navikneš na njihovo nagovaranje i postaneš imun, nakon natezanja na granici i produžene vožnje, sada bi nam dobro došla jedna bejzbolska palica I možda smo bili mrvicu bezobrazni prema njima, ali to je bio jedini način da se ih riješimo jer stvarno nismo trebali njihove usluge jer smo se mislili smjestiti odmah do rijeke.

Laganom šetnjom uz rijeku provjerili smo nekoliko smještaja i konačno našli hotelčić na odličnoj lokaciji sa prihvatljivom cijenom.

Ne gubimo vrijeme, krećemo u obilazak. Super je što se sve relativno brzo zatvara i svi turisti nestanu pa možemo na miru sve pogledati. Hram Ounalom središte je budizma Kambodže, a mi smo ušli u dvorište gdje su igrali nogomet ili nešto slično tome, nitko nije znao engleski, samo su se smješkali pa smo im odvratili sa smiješkom i nastavili dalje.

Pažnju su nam skrenula dva svećenika koji također nisu znali engleski, a baš su htjeli porazgovarati sa nama, pa smo se sporazumijevali mahanjem ruka i smiješkom koji uvijek prolazi. Jedan od njih poslao nas je u neki mini dio hrama, ne znam uopće kako bi to nazvala, uglavnom tamo smo dobili blagoslov, barem se nadamo. Svećenik unutra nije se znao sporazumijevati niti rukama pa je pričao po svom i premještao nas, premazao, još malo pričao i poslao van. Valjda nas nije ureknuo ili nešto.

Šetnica uz rijeku Mekong je prekrasno uređena, postavljene su zastave raznih zemalja pa tako i naše male Hrvatske, prepuna ljudi. Pažnju nam je skrenula galama, trube i hrpa skutera na ulici, svi su nešto vikali, a ljudi ih pozdravljali. Kasnije smo saznali da je u tijeku izborna kampanja i ljudi se bore za svoja prava, iako kasnije će se ispostaviti da su izbori namješteni i da ovi najglasniji nisu imali nikakve šanse.

Royal Palace, odnosno kraljevska rezidencija je stvarno kraljevska, ogroman kompleks prekrasnih građevina. Nažalost nismo ušli unutra, divili smo se samo sa vanjske strane.
Šetnjom uz rijeku i već si na drugoj strani grada, tuk-tukom vratili smo se natrag do “centra”. Večerali smo na krovu nekog restorančića, sve je puno jeftinije nego u Vijetnamu, ali podjednako fino. Jako mi se počela dopadati azijska kuhinja.

Krenuli smo malo u unutrašnjost grada i tek tada vidite kako je zapravo siromašna ova zemlja. Sjeli smo u jedan od nazovimo ih kafića, slično kao i u Vijetnamu, izbace nekoliko plastičnih stolova i stolica na ulicu i poslužuju svašta. Popili smo pivo, a poslužio nas je klinac od 12-13 godina, presimpatičan. Super stvar u Kambodži je što sve možete plaćati dolarima, čak i na bankomatu možete birati da li vam izbaci dolare ili riale. I kako smo pive platili dolarima, i dali nešto sitno više, dečko nam je razliku htio vratiti u rialima. Naravno, rekli smo mu da to ostavljamo njemu, a on nije mogao doći k sebi. Ja to nikad nisam doživjela, koje veselje, sto puta nas je pitao da li smo sigurni, da li je to stvarno za njega, baš za njega, ma preslatko, a u pitanju je stvarno bio sitniš. Barem još pet puta kasnije nam je došao zahvaliti.

Tu smo dobili i prvu ponudu prženih egzotičnih grickalica. Gospođa je na pladnju nosila pržene zmije, skakavce, žabe i razne nepoznate insekte, odbili smo jer smo odlučili probati koji dan kasnije, što će se ispostaviti da nam je bila greška. Kikiriki, koštice, cvrčci, žohari, zanimacija, zanimacija.

Navečer ulice živnu, ljudi su i dalje dosadni, zovu vas na večeru, piće, masažu, a da ne spominjem tuk-tukače.
Cijene masaža su smiješno niske, a pošto su stvarno bile dosadne, a nama je stvarno trebala jedna masaža stopala, odlučili smo platiti tih 7 dolara (kasnije će se ispostaviti da smo preplatili) i malo se opustiti. Super je što smo na kraju masaže stopala dobili i laganu masažu leđa, pa je dan završio baš opušteno.

Tip of the day: kad ti netko nudi egzotične grickalice, nemoj odbiti. Kikiriki, cvrčci, žohari, zanimacija…

DAN 7., srijeda – Ludi ljudi svuda oko nas (Phnom Penh, Siem Rep)

Buđenje u rano jutro, tražimo tuk-tukača, što naravno nije problem, jer čim se pojavite na ulici oni nađu vas, vi samo birate onog koji vam nudi najbolju cijenu.

Krećemo prema Killing Fileds – Choeng Ek.
Pa prije nego krenem samo par riječi o ne tako davnoj povijesti Kambodže. Od 1970. do 1975. trajao je građanski rat, nakon rata, do 1979. godine, život kambodžancima zagorčavali su Kmeri pod vodstvom Pol Pot-a, bivšeg učitelja (ludi su ti učitelji :)). Bio je to jedan od najvećih genocida u svijetu, ubijeno je preko 2 milijuna ljudi. Ubijali su sve koji su imali bilo kakve veze sa vladom, sve intelektualne kadrove pa čak i nedužnu djecu. Killing fields Choeng Ek bilo je mjesto gdje je sve završavalo, tu su ih ubijali, tu su pronađene najveće masovne grobnice ikada.

Vožnja do tog strašnog mjesta trajala je oko pola sata, 15km izvan grada. Ulaznica je 5$, a uz to dobivate i slušalice gdje vas vodič vodi kroz priče o tome mjestu.

Svašta smo pročitali, gledali dokumentarce, ali to nije to kad to ne osjetite uživo. Mjesto se sastoji od nekadašnjih grobnica, sada je to sve zatrpano i samo su table postavljene gdje su bile grobnice. Mještani kažu da kada padne kiša negdje se još mogu vidjeti kosti. U središtu se nalazi veliki stakleni spomenik prepun kostiju poginulih. Ovako na prvi pogled, ukoliko ne znate pozadinu priče mjesto vas neće dojmiti, ali kada šećete među tim “grobnicama” i slušate priče preživjelih imate dojam kao da ste tamo, kao da se to događa ispred vas. Najgora priča koja će mi biti urezana dugo, dugo u pamćenju je ona o ubijanju djece, nije dovoljno da su ih ubijali već su ih ubijali na okrutan način. Ulovili su klince za noge i udarali ih po drvu. I onda gledaš to drvo… ma katastrofa.

Potreseni smo napustili ovo grozno mjesto. Zbog nedostatka vremena nismo stigli posjetiti i muzej u staroj školi, S-21, danas Tuol Sleng Museum of Genocide, gdje je sve započinjalo, tamo su ih privodili, ispitivali i mučili prije nego su ih osudili na smrt, što je značilo da idu prema Choeng Ek. Nevjerojatno što je sve čovjek spreman učiniti drugom čovjeku.

Odlučili smo se malo razvedriti, a u tome uvijek može pomoći tržnica, krenuli smo prema Ruskoj tržnici. Kratko smo prošetali, probali pržene banana, koje su top jedan i vratili se natrag. Pokupili smo stvari i krenuli dalje, napuštamo Phnom Penh i krećemo prema Siem Repu.

Idemo minibusom, cijena 10$, a očekivano vrijeme vožnje šest sati. Trpamo se u bus, doslovno, nagužvali su nas da se nismo mogli pomaknuti. I to nije bilo sve. Inače, probala sam svakakve vožnje, u različitim vozilima, na različitim terenima, al ovo je prvi put da sam se bojala za svoj život. Lik koji nas je vozio mora da je bio na nečemu. Jurili smo preko 150 kilometara na sat, kroz sve moguće vremenske uvjete, preticali smo sve živo i neživo na cesti. Par puta je bilo, ok to je to, sudar. Ludog li vozača, al sve je izvozio.

Na kraju sretni smo stigli u Siem Rep. I taman kad misliš sve je gotovo, onda se upustimo u još jednu luđačku vožnju, kad nam je krenulo idemo do kraja. Naime, bus nas je iskrcao izvan centra grada i tamo su već čekali spremni tuk-tukači i skuteraši. I pošto nismo imali smještaj nismo niti znali kuda bi točno i dok smo mi razmišljali svi tuk-tukači su si našli svoje žrtve, a nama ostao jedan skuteraš. Dakle kad kažem skuter, ne mislim na skutere kakve viđamo ulicama lijepe naše, već neki mini motorčić. Kaže on, kuda ćete. Ja se samo nasmijem, pa kako on nas misli voziti. Kaže on – no problem. I ništa, ak je no problem, idemo, ne treba nama dva puta reći. Znači na taj mali motorčić nagurali smo se nas dvoje sa vozačem, dva backpacka i dva ruksaka i krenuli. Nisam znala dal da plačem ili se smijem. U svakom slučaju stigli smo živi i bilo je baš zabavno, al nemojte isprobavati kod kuće.

Odlučili smo potražiti neki smještaj. Odredili smo si da ne plaćamo više od 10 dolara po sobi jer smo primjetili da je puno jeftinije ovdje nego u Vijetnamu za istu vrstu smještaja. Prošli smo nekoliko hotela, hostela, guesthouse. A onda ušli u jedan koji preporuča Trip Advisor i Lonely Planet, već izvana samo zaključili da tu nećemo ostati, al ajd da čujemo koliko je noćenje u jednom takvom fensi šmensi hotelu. Kaže on, puni smo, ostala nam još samo vip soba, ja se automatski okrenula prema izlazu, al nam nešto nije dalo mira pa ajmo da čujemo koliko takve sobe dođu. Kaže striček recepcioner 36 dolara – hvala, doviđenja. Tražimo dalje i vrtim tu cijenu u glavi. Zaključujemo da smo u nekim europskim gradovima znali proći i gore za običnu sobu, a ovdje u toj vip cijeni dobiješ i bazen, voće u sobi, doručak, koktel i masažu. Odluka je pala, kako smo ovdje samo tri noći, vrijeme je da se i mi malo počastimo.

Krenuli smo u obilazak “boljih” hotela. Negdje nas niti unutra nisu pustili čim su vidjeli da nismo fensi sa svojim backpackima. A najbolji je bio recepcioner u jednom stvarno fensi hotelu i kaže puni smo, ma da sigurno, al kaže ima tu pokraj nas hotel gdje ima mjesta, i pošalje nekog klinca da nas odvede. I vodi on nas preko nekog gradilišta, iza zgrade koja je skrivena iza zgrade u wannabe hotel i pokazuje nam sobu, otvori vrata, upali svjetlo, a kad ono obitelj žohara taman odlučila krenut u večernju šetnju.

Na kraju smo našli jedan, ajmo reći fensi hotel (Ancient Angkor Hotel), za dobru cijenu, bolju od one vip sobe, dobili i masažu i doručak i imali bazen, koji na kraju nismo iskoristili, al smo se zato skompali sa klincem koji je tamo radio i čiji osmijeh nam je svaki dan uljepšavao dan.
Smjestili smo se i odmah krenuli u šetnju Siem Repom. Već se smračilo, što je zapravo dobro u Siem Repu jer tada tamo počinje život. Tržnica do tržnice, masaža do masaže, a karaoke, jao te divne glasove čujete kroz svaku drugu zgradu.

Vrijeme je večere, i vrijeme je da se proba neka egzotika. Restorančića ima mnogo i svi nude isto, ali različito. Mi smo tražili nešto egzotično i našli smo u Le Tigre. Probat ćemo krokodila i klokana. Hmmm, ukusno. Krokodil je nešto slično piletini sa okusom ribe, dok je klokan čista junetina, onako fina na saftu, nom nom nom.

Povratkom u hotel opet su nas gnjavili tuk-tukači, a kako stvarno nismo trebali prijevoz jer smo bili 2 min od centra dogovorili smo se s jednim od njih za drugi dan. Dakle, idući dan planiramo posjetiti Angkor, koji je ogroman kompleks hramova pa je najbolje uzeti tuk-tukača da vas vozi od hrama do hrama. Dogovor je pao, za 10 dolara vozit će nas cijeli dan po Angkoru.

Tip of the day: prepusti se ludim vozačima, a čuvaj se učitelja.

DAN 8., četvrtak – Do you want a massage? (Siem Rep)

Buđenje. Doručak. Vrijeme je da vidimo taj famozni Angkor. Naš današnji tuk-tukač čeka nas ispred hotela i krećemo. Do kompleksa je potrebno nekih 15ak minuta. Ulaznice su stvarno skupe, a možete ih kupiti za jedan, tri ili sedam dana (20$, 40$ i 60$). Uzeli smo si za tri dana jer kažu da ti ni sedam dana nije dovoljno da se sve vidi, ali na kraju će se ispostaviti da nije tako.
Kad smo ušli u kompleks prepustili smo se tuk-tukaču, zove ze Tui i jako je sramežljiv, što nije baš tipično za kamobdžance. Vozio nas je od hrama do hrama i ispred svakoga čekao kako smo dugo htjeli.

Hramovi su stvarno veličanstveni, iako su samo ruševine, a kakvi su tek onda bili kad su bili u punom sjaju.
Kad se kaže Angkor misli se na cijeli kompleks hramova, nekadašnje sjedište Kmerskog carstva. Najpoznatiji hram je Angkor Wat zbog kojeg se često i cijeli kompleks naziva tim imenom. Oko Angkor Wata najveća gužva je za vrijeme izlaska sunca, a sunce je već davno izašlo pa smo sad mi odlučili da vidimo to svjetsko čudo. Samo Angkor Wat je ogroman kompleks i smatraju ga jako svetim, toliko da me u jedan dio nisu niti pustili. Prošli smo mnogo vjerskih građevina i uvijek se prilagodim njihovim uvjetima i zbog toga uvijek nosim ogromnu maramu sa sobom, jer jedni traže da se prekriju ramena, drugi kosa, treći i jedno i drugo, a sa ovom maramom se mogu cijela prekriti, od glave do pete, ali ovdje nije upalilo. Ako nemaš majicu sa barem kratkim rukavima, ne ideš unutra. Strogo provjeravaju, znači ako imaš majicu bez rukava, bilo da su naramenice široke ili uske i zamotaš se od glave do pete u maramu, neće te pustiti unutra. Vrućina je bila ogroooomna i 50% ljudi su okrenuli na ulazu.
Osim Angkor Wata tu su još Bayon, Ta Prohm, Angkor Thom, Ta Keo, itd, koji su posebni na svoj način. Angkor je toliko poseban i veličanstven da zaslužuje poseban, detaljan članak, uskoro.

Kasno popodne vratili smo se natrag u hotel na masažu koja nam je bila u cijeni hotela. E to je neka nova masaža, skakale su kambodžanke po nama. I kad kažem skakale po nama, točno to i mislim.

Svaki dan smo se veselili večeri jer hrana im je preodlična i jako jeftina. Ovaj put smo odabrali Temple gdje smo jeli rolice i shrimpse sa ananasom, a za desert su bile rolice od ananasa, nešto preprefino, ma sve je ovdje fino.

Dan smo završili sa još malo masaža. Kad sam spomenula onu masažu u Phnom Phenu za 7 dolara, e to je bilo skupo, jer ovdje se možete izmasirati već za 2 dolara pa tko bi onda odolio. Za početak smo odabrali jednu malo neobičnu masažu sa ribicama. Cijena je 2 dolara za 30 minuta i još dobiješ jednu pivu gratis. Ma tko ne bi volio Kambodžu. Piješ pivu, a ribice ti grickaju noge, dobro prvo se moraš priviknuti na ribice i njihovo škakljanje, možete probati i sa više alkohola, što meni, škakljivoj osobi nije pomagalo.
Nakon još malo šetnje gradom, bilo je vrijeme za još jednu masažu, 30 minuta cijelo tijelo za 4 dolara za B., i za mene masaža stopala za 2 dolara. Ispostavilo se da nije to do naših masaža, ali nakon cjelodnevnog hodanja svakako da godi. A ukoliko doplatite nekoliko dolara možete dobiti i dodatne “zanimljive” masaže. Tako je B. dobio ponudu masaže intimnih dijelova tijela ukoliko nešto sitno doplati, ali na sreću ili žalost (ovisi sa kojeg kuta gledate) svi novci u tom trenutku su bili kod mene pa ništa od dodatne masaže. 🙂

Tip of the day: cure čuvajte novce kod sebe, kako dečki ne bi došli u iskušenje. 😉

DAN 9., petak – Veličanstveni Angkor (Siem Rep)

Pet su sata u jutro i Tui nas čeka ispred hotela. Svi pričaju o famoznom izlazku sunca iza Angkor Wata pa kud svi tud i mali Mujo zajedno sa svojom Fatom. Tui nas je odveo kako bi vidjeli izlazak sunca, ali koja gomila ljudi tamo. Pa to nije normalno! Svi se bore da zauzmu dobru poziciju, da okinu savršenu fotku. Sve su pokvarili! Prizor izlaska narušen je gomilom ljudi, a nije ni pravo doba godine, poluoblačno je, a sunce ne izlazi na pravom mjestu da se napravi ona savršena fotka. Al dobro, vidjeli smo i to, i nećemo nikome preporučiti. Vratili smo se u hotel i još malo ubili oko.

Pošto nam ulaznica za Angkor još uvijek vrijedi odlučujemo se vratiti biciklima. Pitali smo u hotelu za rentanje, ali daju nam neke prastare bicikle za 2-3 dolara po danu, ne želimo. Hodajući ulicom nailazimo na jednu obitelj koja renta prave bicikle Giant za 3 dolara pola dana, odnosno za dva bicikla odmah popust pa je ispalo 5 dolara. Uzimamo.

Prije nego smo krenuli u vožnju, zadržali smo se kod ove obitelji zbog njihove prekrasne curice. Rosana ima 16 mjeseci, i nemojte nikome reći, ali htjeli smo je ukrasti, stvarno. Preslatko stvorenje, a i cijela obitelj je simpatična. Krenuli mi u vožnju, ni dvije minute evo nas opet kod njih, i ne, nismo došli po Rosanu već po lanac za bicikl koji smo zaboravili.

E, sad počinje prava avantura. Treba se voziti kroz onaj kaosni promet. Pazi lijevo, pazi desno, pazi na sve strane, napeta vožnja, ali i zabavna, jer bez brige, ako ti ne paziš, paze drugi vozači na tebe, nesreću nismo vidjeli ni jednu.

Stigli smo biciklima do Angkora. I onda je slijedila vožnja po kompleksu, e to je zabavno, staneš kod kojeg hoćeš hrama, putem sretneš svinje pa ih pozdraviš, porazgovaraš sa majmunima koji skaču preko ceste ili sa lokalcima. Sa svinjama nismo uspjeli uspostaviti komunikaciju, majmune su zanimale samo banana iz ruksaka pa smo se odlučili na lokalce. Zaustavili smo se kod jedne obitelji, mama i sin, koji žive unutar kompleksa u maloj kućici. Žive od prodaje vode i razglednica turistima. I iako žive jako tešto, i iako smo se jako teško sporazumijevali nisu skidali osmijeh sa lica. Život u Kambodži je težak, ali svi ponosno nose smiješak na licu.

Kraj posjeta Angkoru završili smo kod famoznog Angkor Wata, odnosno na livadi sa pogledom na njega. Super stvar je što stave male tepihe po livadi gdje možeš sjesti i onda ti iz obližnjih kafića donesu piće i lijepo uživaš u hladu sa lijepim pogledom i ne gužvaš se među turistima.

Prilikom povratka u grad zaustavili smo se na lokalnoj nogometnoj tekmi. Livada podijeljena na dva terena, istovremeno se odigravaju dvije tekme, nekoliko navijača i Messi, Ronaldo, Pele, Maradona… ima potencijala u ovim kambodžancima.

Kad smo se vratili u grad, provozali smo se još malo i već je bilo ono doba dana – večera. Odlučili smo zaobići restorančiće i večerati sa lokalcima. Nasred ulice sprema se ukusna hrana. Svašta smo probali: lignje, pileća krilca, škampiće, krumpir, rolice, popili pive i sve zajedno za dvoje platili 10 dolara. Nom, nom, nom. Falio nam je desert, al nema brige. Kao što se kod nas na ulicama prodaju kokice, kesteni.., tako se tamo peku palačinke i to sa komadima banane, jako ukusno. Još malo nom, nom, nom.

Tip of the day: ispečite palačinke, na jednu polovicu palačinke posložite kriške banane, preklopite, nabacite osmijeh i uživajte.

DAN 10.,  subota -Back to Vietnam

Onaj isti tuk-tukač, Tui, pokupio nas je ispred hotela i odveo na aerodrom, cca 15min. Aerodrom je mini simpač, isto kao i avion Vietnam Airlines u kojem smo bili skoro pa sami.

Vrijeme je da završimo kambodžansku avanturu i vratimo se u Vijetnam. Kambodža nudi još puno toga zanimljivog, ali to ćemo morati nekom drugom prilikom. Vijetname, vraćamo ti se! Slijedeća stanica: Da Nang i Hoi An.

Više fotografija možete pogledati u galeriji: Kingdom of Cambodia – Phnom Penh i Kingdom of Cambodia – Siem Rep