David će nas kroz tri djela provesti kroz uvijek zanimljiv Iran. Što prikazuju mediji, a što je realnost? Zakoračimo s Davidom u ovu gostoljubivu zemlju.

Kako Iran, zašto baš Iran? Nema neke velike mudrosti, tamo je, nisam nikad bio, a onda još i akcijska ponuda avionskih karata udara završni argument. O Iranu se priča da je islamska republika, gdje zakon pišu svećenici, alkohol je zabranjen, žene moraju nositi marame, a kazne za nepoštivanje su stara škola, bičevanje ili kamenovanje. Zvuči kao zabavno mjesto, znam. Ali ne treba uvijek vjerovati pričama, neke stvari treba sam provjeriti. Uostalom, u skrivenim kutevima interneta nađu se i priče o raskalašenim tulumima u Teheranu, laganom ublažavanju strogih pravila i otvaranju prema svjetskim turističkim tokovima. Ako ništa, možda će par tjedana bez kapi alkohola djelovati blagotvorno na organizam?

Slijetanje u Teheran je u neko bogohulno ranojutarnje vrijeme, a ja nemam smještaj, nego čekam da mi se javi Couchsurfing domaćin kojeg sam uspio naći u zadnji tren. Puštam grad da se pošteno razbudi, a sebe da se pošteno naspavam, pa biram prvu slobodnu klupu i bez obaziranja na gužvu oko mene, u sekundi tonem u san. Kad se budim par sati kasnije, aerodrom je sablasno prazan – svi letovi dolaze i odlaze u zlatnim satima od 3 do 7 ujutro. Da ublažim samoću, mijenjam 50 europskih novaca i postajem ponosni vlasnik oko milijuna i pol iranskih riala. Pun ko brod, a i u nedostatku drugih opcija, dolazim do stajališta teheranske verzije radio taxija, koji nekim čudom ne igraju šah, makar su iz zemlje šah(ov)a. No tu razlike prestaju, pa tako taksist (kao vjerojatno svaki aerodromski taksist na svijetu) traži u početku neku sumanutu svotu, pravdajući se da je njegov auto ipak Volkswagen. Ponos na Das Auto je stavljen na stranu kad kažem da me nebi smetalo ni autentično iskustvo vožnje u iranskim kolima njegovog kolege, pa kao novi najbolji prijatelji krećemo prema gradu. Inače, aerodrom je dobio ime po ajatolahu i imamu (samo dvije od mnogih titula) Khomeiniju, putem do grada prolazi se pored ogromnog Khomeinijevog mauzoleja, a središnji gradski trg, na kojem me taksist ostavlja, je – naravno – trg imama Ruholaha Khomeinija. Čisto da odmah u startu bude jasno tko mora biti prva osoba u srcu svakog pravog Iranca. Volim te mama, al ne više od imama! Ako već i nije u srcu, onda je sigurno u džepu, jer apsolutno svaku novčanicu krasi (strog, ali pravedan) očinski lik spomenutog pokojnog gospodina. 

I eto me tako u centru Teherana, ubijam vrijeme, i dalje čekajući trenutno jedinu opciju za smještaj. Čast utiskivanja prvog dojma ima apsolutni kaos na cesti, gdje trake i pješački prijelazi služe za ukras, a semafori imaju u najboljem slučaju savjetodavnu ulogu. Prelazak ceste je lutrija, jer osim autiju iz očekivanog smjera, koji nemaju nikakvu namjeru propustiti pješake, u kontra smjeru vozi bezbroj motora, koji dijele sličan stav prema hodajućim smetalima. Truba se koristi češće od kočnica, a ni verbalne poruke mira i ljubavi nisu rijetkost. Sviđa mi se J. Kroz većinu vodiča i priča putnika se provlači savjet da se u Teheranu ostane samo onoliko koliko je dovoljno za uhvatiti bus/vlak/avion za negdje drugdje, ali naravno da neću napraviti takvu glupost. 15 do 20 milijuna ljudi ne može biti u krivu, a i ako igdje ima šanse za kakvu-takvu zabavu, to će biti u Teheranu. 

Konačno se nalazim sa Mehrdadom, za prijatelje Merijem, koji se ispričava što kasni, kaže stigli su mu bili neki frendovi pa se jučer zaružilo. Opa, zvuči obećavajuće. Upoznavanje odrađujemo na cesti, uz ekstremno dobar i ekstremno jeftin falafel. Meri priča kako je upravo završio faks (nešto s kompjukterima) i trenutno radi neke sitne posliće, dok čeka da mu počne vojni rok. Koji inače ne da je obavezan, ne da ne može biti odrađen civilno, ne da ne traje 6, 8 ili 12 mjeseci, nego podrazumijeva darivanje cijele dvije godine života za domovinu. Naravno da nitko nije oduševljen tim paket aranžmanom, pa svi kemijaju kako pronaći vezu da se služenje skrati i/ili da se dobije pozicija na nekom koliko-toliko normalnom mjestu. Prije nego se odradi vojska, teško je doći do putovnice i otputovati negdje izvan Irana, a i ako se dobije dozvola, potrebno je prije puta kao polog uplatiti priličnu svotu novca kako bi vlada bila sigurna da put neće biti jednosmjeran. Savršena mjera za zadržavanje mladih i perspektivnih u zemlji.

Navečer zujimo po gradu, a kako birtija nema, druženje vani Iranicima se najčešće vrti oko jela. Započinjemo s iranskim klasikom i najčešćim jelom, kebabom, koji u Iranu ne podrazumijeva kao kod nas komad zamrznute paštete koji se vrti oko let-lampe, nego je općeniti naziv za meso pečeno na štap(ić)u. Tako njihov kebab izgledom više baca na ono što su kod nas ražnjići ili šiš-ćevapi, ovisno o tome kakvo je meso u igri. A tu može biti svega, od klasičnog mljevenog mesa do komada iznutrice. Prvo je uobičajnije, a drugo je već delikatesa, pa ako se naiđe na jetru, srce, pluća ili neki drugi vitalni organ, tu priliku ne treba propustiti. Okus je iznenađujuće dobar, pogotovo dok se još vruće iznutrice pokupe komadom kruha i dodaju luk i listovi bosiljka ili mente, koji obično prate ovakva jela.

Završavamo natrag u stanu gdje dijelimo par malih pivi, koje su ovdje pravo bogatstvo onima koji uspiju doći do njih. Nije neki ludi tulum, ali dobivam prvu priliku vidjeti i čuti o stvarnom životu mladih Iranaca. Naravno da ne puše ni pola posto ono što im servira režim, i da vole sve što vole mladi i u ostatku svijeta. Samo… ovdje je do tih stvari puno teže doći. Alkohol je zabranjen, kontakti sa suprotnim spolom su im ograničeni, noćnih klubova nema. No naravno, uz malo kombiniranja i snalažljivosti sve postaje moguće. Jedino im je frka da ih svima omražena moralna policija uhvati na djelu, tako da se većina tulumarenja odvija iza zatvorenih vrata. Druga popularna opcija je odlazak u prirodu pa često idu na višednevna kampiranja na kojima u leđero atmosferi uživaju u svim onim demonskim aktivnostima koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Alkohol se inače najčešće proizvodi u kućnoj radinosti, u podrumima i kadama mućkaju i kemijaju kako bi izdestilirali nešto kolko-tolko pitko. Kod nas su home-made pive trend, kod njih nužnost. Druga opcija je šverc, a roba najčešće dolazi iz Turske ili Emirata. Iz tog izvora može se doći do stranih proizvoda, europskih pivi ili Irancima omiljenih viskija i votke. No zbog prirode tog posla, cijene lete do nebeskih visina pa tako piva može biti i 10ak dolara, a viski 100injak. Pa ti budi pijanac… No zato navodno neke druge supstance imaju povoljniju cijenu, prije svega zbog činjenice da su Iranovi susjedi Afganistan i Pakistan, vodeći proizvođači delicija od maka, što osigurava stabilnu ponudu. Manjak drugih opcija za ubijanje moždanih stanica stvara potražnju, a ta dobitna kombinacija vodi Iran do osvajanja prvog mjesta na svijetu po postotku ovisnika o opijumu i bliskim mu rođacima. Džabe ste krečili, ajatolasi, izgleda da religija ipak nije opijum za narod. Opijum je opijum za narod. 

Dok Meri kombinira sa svojim poslićima, ja zujim po gradu i odrađujem neke od onih klasičnih turističkih stvari. U središtu grada se nalazi bazaar, ogroman mravinjak u kojem tisuće ljudi zuji u potrazi za janjećom plećkom, anatomskim ulošcima ili teflonskom tavom. Upijanje tog svakodnevnog kaosa je zanimljivije od samog izgleda bazara, koji meni više izgleda kao šoping centar s jeftinom kineskom robom, nego kao čarobna tržnica iz 1001 noći. Šta je tu je, napredak donosi svoje. Blizu bazaara je palača Golestan, koja je bila sjedište perzijskih vladara (dinastija Qajar za one koji prate scenu) tamo negdje u 18. i 19. stoljeću. Oko palače se uzdiže nekoliko ne baš reprezentativnih modernijih zgrada, tako da prvi dojam i nije toliko vrhunski. Ogromno dvorište sa bazenom-fontanom, raskošni trjemovi i sobe obložene zrcalima ipak mogu natjerati maštu da zamisli perzijske monarhe kako leže na jastucima, grickaju datulje, puše vodene lule i naravno beskrajno brinu o tome kako što bolje služiti perzijskom narodu. UNESCO je stekao bolji dojam (a i za razliku od mene njihovim šalabajzerima nije bio problem platiti zasebni upad u baš svaku od zgrada) pa je palaču uvrstio na svoju listu, a vi odlučite kome ćete vjerovati, renomiranoj instituciji ili nekom tamo uneskoju. Dok još imam volje za kulturnim uzdizanjem odlazim i do nacionalnog povijesnog muzeja. Nije loše, ali čini mi se da su najbolje stvari ipak pobrali zapadnjaci koji su kopali po perzijskoj prašini pa nalaze uslužno i naravno samo privremeno spremili u svoje muzeje. U blizini je još i muzej dragulja, koji je navodno i najpopularniji teheranski muzej, ali dosta mi je muzejiranja pa ga preskačem. Dijamanti su ionako vječni, vidjet ću to već kad-tad (apsolutno neću).

Sve ovo nalazi se u južnom dijelu grada, koji ima zasluženu reputaciju siromašnijeg, kaotičnijeg i prljavijeg. Sjeverni dio je popunjen ajmo reć srednjom klasom, uz džepove luksuza rezervirane za ultra-bogate. Ovaj dio već je podnožje moćne planine Albroz, čiji se snijegom pokriveni vrhunci vide iz skoro svakog dijela grada i čiji su brežuljci omiljeno izletište Teheranaca. Prije puta sam nekako došao do kontakta još nekih mlađih Iranaca pa se upravo u tom sjevernom dijelu jednu večer nalazim s njima. I ova ekipa je totalna suprotnost slike Irana koja dominira u medijima. Shiva, njen brat i muž po šprehi kao da su prebačeni iz bilo koje europske države, uz naravno dodatak iranske opuštenosti i gostoljubivosti. Daju mi savjete što sve vidjeti u Iranu, kako najbrže putovati, gdje su najbolje pistacije, a gdje pojesiti kuhanu ovčju glavu. Od klasičnih znamenitosti više mi preporučuju one iz drevne perzijske povijesti nego džamije i slično. Kažu i one su ok, ali znaju biti ispunjene delikatnim nožnim mirisima, jer je dresscode naravno ”No shoes”. Bar su iskreniji od Lonely planeta. Dok zujimo po opuštenim kavanama/čajanama/restoranima sjevernog Teherana, putem viđam ekipu sređeniju nego na špici u Bogovićevoj. Inače u Teheranu, a pogotovo sjevernom, žene igraju zanimljiviju igru ”Koliko nisko može biti spuštena marama”. Ženska kosa je, uz žensku kožu i ženske obline, proglašena od mudrih ajatolaha kao nešto što izaziva đavolje porive kod muškaraca, tako da bi u teoriji trebala biti pokrivena do zadnje vlasi. Ali u praksi vesele žene teheranske pomiču veo centimetar po centimetar kroz godine, tako da je on sada već na zatiljku ili na lukavo složenoj pundži. U oči upada i da bar svaka peta osoba ima flaster preko nosa. Iran je naime poznat po ljubavi prema plastici, pa je novi nos nešto će dobrostojeći tata pokloniti svojoj kćerci za 18-ti rođendan. Nisu samo žene te koje paradiraju s flasterima, i muškarci po-nosno pokazuju da su se počastili novim organom njuha. U šminkerskim ulicama sjevernog Teherana vozni park na nekim mjestima baca više na Monte Carlo nego na srednjoazijsku imperiju vjerske strogoće i skromnosti. Inače ovdje je imat skup auto još skuplje nego u ostatku svijeta, jer porez na uvezene aute prelazi 100 %, pa ako hoćeš biti baja – zahlen bitte. Tako da većina Iranaca vozi domaće aute, ili Peugeote koji se na neku kreativnu koprodukcijsku foru proizvode u Iranu. Kad smo već kod skromnosti, ovdje negdje se nalazi i nekadašnja palača svrgnutoga šaha, koju nisam stigao posjetiti, ali navodno vjerno oslikava raskošan život Reze Pahlavija i razloge zašto mu je narod mogao zamjeriti neke sitnice. To što je do revolucije bio najbolja mušterija Rolls Roycea je možda jedna od njih.

Kako su zlatna vremena Rolls Roycova davno prošla, ja za zujanje gradom manje-više koristim metro, koji je iznenađujuće brz i manje iznenađujuće ultra jeftin. Tamo gdje on ne vozi, najjednostavnije je kombinirati sa taksijima, a njih ima više vrsta i cjenovnih rangova. Najjeftiniji su takozvani shuttle taksiji, često bez ikakve oznake, koji voze po nekoj standardnoj ruti i kreću kad su puni, a cijena im je ispod granica razumijevanja brojeva. Ako hoćete vlastiti taksi, to zadovoljstvo košta nešto više, ali opet kikiriki u odnosu na Hrvatsku, tako da makar taksist u početku lupi veću cijenu, cjenkanje nakon nekog vremena izgubi smisao kad shvatite da se radi o pola kune razlike. Poseban doživljaj je moto-taksi, koji je savršen za probijanje kroz gradsku gužvu, ali i kroz vlastite strahove. Majstori koji ih voze hazarderski uletavaju između autiju, voze u suprotnom smjeru i dovode vas nas cilj prije nego ste mislili da je fizički moguće. Dok imaju njih ne trebaju im oni kapitalistički lunaparkovi i rollercoasteri. Ovaj moj šole je u nekom trenutku uspio proći kroz prostor jedva dovoljan za ugurati list papira između dva autobusa, vičući ”Allahu akbar!” i umirući od smijeha, dok sam ja iza njega drhtao i molio da taj njegov Alah ima neke dugoročne planove za njega. 

Jedan dan odlazim i do bivše američke ambasade, koja danas Iračani od milja nazivaju ”Američka špijunska jazbina”, u čast CIA-inim humanitarcima koji su tamo sa šahom pili čaj i igrali društvene igre. Za vrijeme revolucije islamski studenti su upali u ambasadu i držali Amerikance koje su zatekli unutra kao taoce preko godinu dana, što je izazvalo međunarodnu krizu. Koje desetljeće poslije ovaj događaj je poslužio Benu Afflecku kao inspiracija za Argo, za koji je pobrao Oscara, tako da eto, opet je netko u Americi na kraju imao koristi od cijele priče. Danas je vanjski zid ambasade ukrašen muralima i romantičnim porukama kao što su ”Death to America” i slično. Navodno su te poruke jedna od stvari koje nije baš uputno fotografirati, ali apsolutno svi turisti ih slikaju, a nema ni čuvara u blizini pa i ja okidam koju fotku.

Kad sam već ovdje, valjda je sad prilika napisati nešto o samoj revoluciji i tome kako je Iran postao to što je danas. Ovo je ono kako sam ja shvatio, a za detalje možete se obratiti uvijek pouzdanoj teti Wikipediji. Ili ako volite slikice i hoćete malo drugačiji pogled na priču, pročitajte strip Persepolis. Recept, kao i obično, počinje s miješanjem Zapada (ljubavni par USA & UK), koje je tamo sredinom 50-ih dovelo do rušenja izabranog premijera i davanjem vlasti u ruke Reze Pahlavija, A.K.A. šaha. Godine njegovih egzibicija i korupcije su načele živce Iranaca, pa su krajem 70-ih krenule pobune i štrajkovi, na što je šah reagirao kako takvi tipovi obično i reagiraju, dodatnom represijom. To je samo pojačalo pobunu, i sad je protiv njega bio široki raspon Iranaca, od umjerenih građana, preko komunista, do manje ili više ekstremnih islamista. Šah je uskoro priznao mat i zapalio iz zemlje, a Khomeini, koji je dotle kuhao vatru u egzilu, vratio se u zemlju (tzv. rošada kralja za ajatolaha) i najavio da je od sad on gazda. Radikalni islamisti su preuzeli vlast, pa se krenuli popularnim metodama obračunavati sa svakim tko nije dijelio njihovu viziju raja na zemlji. Nije im odmogao ni Irak, tj. Saddam Hussein (tada još uvijek ljubimac Zapada, ah, osamdesete…), koji je napao Iran i ekspresno uletio na poziciju vanjskog neprijatelja, što je novom režimu sjelo ko kec na desetku. Rat je trajao 8 godina, da bi na kraju granice ostale u milimetar iste, no zato je broj žrtava vrlo vjerojatno prebacio milijun. U Iranu je jak kult mučenika rata, pa su često na ulicama gradova i sela nizovi tabli sa slikama poginulih boraca. Na nekima od slika lica su uznemirujuće mladolika, a navodno su te klince slali da razminiravaju minska polja šetajući po njima, obećavajući im instant kartu za raj i 77 djevica. Dok je rat završio, Iran je već bio u čvrstom stisku vjerskih vođa. Khomeini je u međuvremenu umro, ali naslijedio ga je Khamanei, lik sličnog prezimena, sličnog izgleda i slične priče. 

Da se prebacim na lakše teme, odlazim u Park umjetnika, koji je potpuna suprotnost strogoj atmosferi obližnjeg špijunskog gnijezda. Tamo mladi sjede u parku, cure i dečki drže se za ruke, a marame su skandalozno spuštene skoro do ramena. U parku je i nekoliko opuštenih birtija, koje nažalost ipak ne toče zabranjeno voće. U Teheranu ima još nekoliko takvih parkova, koji su neloše mjesto za provesti opušteno popodne, a ako ste komunikativni i upoznati mlade Teherance. Ako i niste, bez brige, oni jesu. 

S Merijem i ekipom večeri provodim u klopi i zujanju po gradu, radni su dani pa nema baš prilike za iskusiti ludi teheranski noćni život. Nije da se ne trude, čak me i pozivaju na jedno od onih spomenutih kampiranja. Ponuda zvuči dobro, ali idu tek za par dana, a ja sam ograničen okovima dvotjednog godišnjeg odmora. Teškog srca odbijam. Vrijeme je za spakirati se i krenuti dalje. Teheran mi je prilično sjeo, dobiva respekt od mene. Betonska džungla, pomalo ružan, zagađen i bučan, ali ima ono nešto…

David Dobrinić