Hrvoje Jurić je 26-godišnjak iz Vrbice koji je prošao 5500 km na biciklu po Europi. Tko ili što ga je natjeralo na takvu avanturu, kako se pripremao, kakve zgode i nezgode su ga pratile putem i još mnogo toga pročitajte u nastavku! Hrvoja možete pronaći na Facebooku ili čitati što piše na blogu Mjesto pod suncem.

Tko je Hrvoje?

Hrvoje: Zovem se Hrvoje Jurić, dolazim iz malog naselja Vrbica, okolica Đakova i imam 26 godina. Studirao sam ekonomiju u Osijeku i nakon nekoliko godina prihvatio sam se samo onoga čime sam se bavio gotovo svo vrijeme – pisanjem.

Kada si prvi puta nešto napisao i što?

Hrvoje: Više se ni ne sjećam, ali bio sam tek klinac kad sam napisao svoju prvu pjesmu. Kako to u vrijeme puberteta i bude, krenuo sam sa dnevnikom, par puta sam nešto i van toga napisao, ali najviše sam se okrenuo pisanju nakon što sam se upoznao s nekoliko pisaca koji su svakako ostavili velik trag na mene.

Što si sve do sada napisao?

Hrvoje: Pisao sam kolumnu na osječkom portalu Osijek031.com, nakon čega sam ondje radio kao novinar neko vrijeme. Prošle godine sam bio na životnom raskrižju i nisam bio zadovoljan u kojem mi smjeru život ide. Nakon dva mjeseca ispravljanja tekstova i priče na kojoj radim jako dugo, uzeo sam staru specijalku koju sam od milja nazvao “Ajkula”, skupio nešto novaca i uputio se na more, točnije u Pulu. Sveukupno sam prešao 1200 km, a od Zagreba do Vrbice (cca. 270 km) sam vozio bez stajanja, tek kraći odmori, 33 sata. Nakon što sam se vratio doma, skupio sam sve bilješke i napisao putopisni dnevnik “Bic bajs putopis”, koji je izašao u obliku e-knjige na TookBook knjižari. Prije nekoliko dana na portalu moja-putovanja.com, u kratkim dijelovima, možete pročitati cijeli putopis besplatno.

Jesi curama pisao ljubavne pjesme?

Hrvoje: Što se tiče pjesama, imam ih dosta, ali samo sam jednom napisao za jednu curu i više nikad to nisam napravio. Pjesma nije bila loša, čak je bila i savršena prilika, ali teško mi je sjesti i bilo što napisati za nekoga drugoga. Uvijek pišem za sebe, tako, ako se netko pronađe u tome, njegovo je.

A ljubav prema biciklizmu? Jesi li profesionalni biciklist ili samo avanturist?

Hrvoje: Mnogi ljudi su me pitali jesam li ja biciklist. Ne, nisam. Ja sam samo “iskoristio” prednosti bicikliranja prilikom svog putovanja kroz Europu, jer mislim da je “Stara dama” idealna za putovanje biciklom – nije velika, u relativno kratkom roku možete obići mnoge zemlje, a kad biciklirate puno “bitnih” stvari vidite izbliza.

Kako je došlo do ideje da kreneš bicklom po Europi?

Hrvoje: Na ideju sam došao dok sam prošle godine putovao Ajkulom na more, ali to je ostalo tek negdje duboko ispod svih ideja koje mi i inače sinu. Pravi početak bih rekao da se dogodio iza Nove godine, nakon što sam se vratio s putovanja željeznicom u suradnji s HŽ-om. Naime, tada sam imao dosta slobodnog vremena i fizički sam se krenuo pripremati za put o kojem još nisam znao gotovo ništa. Ali, to vam je tako, uhvati vas entuzijazam i samo o tome razmišljate.

Jesi li se pripremao prije puta i kako?

Hrvoje: Iskreno, ne bih mogao reći koliko je potrebno pripremati se za ovakav put, mislim da bi to svatko za sebe morao znati. Ja sam krenuo od prvog mjeseca, kao što sam naveo, sa fizičkim pripremama i lagano sam pravio rutu koju sam prije samog polaska nekoliko puta mijenjao. Sa kolegom Krunoslavom Marijanovićem, profesorom povijesti, konačno sam ju završio negdje krajem travnja, 20ak dana prije samog polaska na put. Dok sam radio na ruti, kontaktirao sam i razne sponzore, mnogi su mi obećavali brda i doline, a u jednom trenu sam se uplašio jer su mi dva poduzeća obećala bicikl, pa nisam znao koji odabrati. Na kraju mi je susjed donio svoj bicikl i ostavio mi ga zauvijek. Ipak sam uspio prikupiti neke sponzore, tako da sam imao i opremu za bicikl, koja mi je bila drugi najveći izdatak.

Koje zemlje si prošao? Kakav je bio plan?

Hrvoje: Prošao sam Sloveniju, Italiju, Monaco, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Njemačku, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku i vratio se doma u Hrvatsku. To je otprilike i bio plan puta, odokativno, ali pravi plan i rutu sam promijenio odmah drugi dan puta. Nekoliko puta mi se znalo dogoditi da sam instiktivno promijenio rutu, a dobrim dijelom ona je bila mijenjana u smjeru smještaja koji sam nalazio preko CouchSurfinga.

Da li si imao probleme putem?

Hrvoje: Imao sam nekoliko teških dijelova na putu, a jedan on njih je svakako prelazak preko Alpa i vrha Col de Tende (1871 mnv). Sam uspon po krivudavoj cesti trajao je nekoliko sati, ali kad sam se popeo gore, osjećaj je bio nevjerojatan. S druge strane, imao sam i nesreću u Monacu, upravo nakon što sam se spustio s Alpa, u kojoj sam ozlijedio rame i polomio gitaru. Na svu sreću, bicikl je ostao čitav. U tom trenu sam iskreno razmišljao koliko je cijeli put rizičan i trebam li možda pokupiti stvari i otići doma. U isto vrijeme glavni sponzor mi je otkazao sponzorstvo, tako da sam zaista bio u problemu. Na svu sreću, uspio sam pronaći novog sponzora. Nekolicina prijatelja ponudila mi je svoju pomoć, ali nisam htio pristat na nju. Ipak, sam sam se odlučio na ovaj put.

Kakve ljude si sretao putem?

Hrvoje: Ovakav način puta je idealan ukoliko želite upoznati “male ljude”, doći u bliski kontakt sa njima. Još jedna od prednosti bio je i CouchSurfing, portal pomoću kojeg sam pronalazio smještaj i upoznavao ljude i mjesta u kojima sam boravio. Mnogi ljudi misle kako je CS besplatan smještaj, što u globalu i je, ali to je puno više od toga. CouchSurfing, kao što sam objasnio u jednom članku koji će uskoro biti vani, je puno više od običnog smještaja – s CS upoznajemo ljude i mjesto u kojem boravimo, njihovu kulturu, način življenja, navike, nepoznatim osobama ulazimo u živote i otvaramo sami sebe prema njima. Upravo preko CS upoznajemo i sami sebe, koliko smo zapravo tolerantni prema drugima, imamo li predrasude i koliko smo spremni pomoći jedni drugima.

Čuli smo da si se i zaljubio na putu, jel smijemo saznati nešto o tome?

Hrvoje: Preko CS sam upoznao osobu s kojom sam se i zbližio, ali, sve što cesta spoji, ona to i razdvoji. Još uvijek smo u kontaktu, ali svatko na drugom kraju svijeta i okrenuti svojim životima. Što će na kraju od toga biti, neka vrijeme pokaže.

Put je imao i humanitarnu svrhu, reci nam nešto o tome?

Hrvoje: Cijeli put je imao humanitarnu svrhu, a pokušao sam skrenuti ljudima pažnju na osobe s posebnim potrebama. Prvenstveno, tu se radi o udruzi “Duga” koja djeluje na području općine Semeljci. Udruga se sastoji od 35 štićenika, uglavnom djece, i mnogim njima je potrebna pomoć, od lijekova do specijalnih pomagala. S nekima od njih sam bio u stalnom kontaktu dok sam putovao, a nakon što sam se vratio doma i dalje odlazim na druženja koja imamo u Semeljcima svakog utorka, od 17 sati. Upravo smo uspjeli organizirati i izlet za klince na koji idemo u subotu, tako da smo svi sretni i zadovoljni što se na ovako lijepom vremenu možemo više družiti.

Da sada ideš na isti put, da li bi nešto mijenjao?

Hrvoje: Nakon što sam sve prošao, 5500 km u 3 mjeseca i nešto sitno dana, u prosjeku vozio stotinjak kilometara dnevno i po kiši i po suncu i vjetru, sa sigurnošću mogu reći da ništa ne bih promijenio. Sve se dogodilo s razlogom i sve to ide u iskustvo i “mirovinu”.

Kakvi su ti slijedeći planovi?

Hrvoje: Trenutno sam u fazi iznajmljivanja kuće u koju se planiram zatvorit na nekoliko mjeseci, gdje ću radit na knjizi i kratkom dokumentarnom filmu o cijelom putu. Ne bih još ništa unaprijed govorio, ali nadam se da će na proljeće iduće godine sve biti gotovo. Krajem prosinca, ili najkasnije početkom siječnja, planiram malo putovanje od nekoliko dana po Slavoniji gdje bih radio reportaže o prirodnim ljepotama (Kopački rit, Jankovac, Papuk…), a većih planova… Pa, jedna od želja je svakako bicikliranje do najvišeg talijanskog vrha u Alpama (Stelvio – 2758 mnv), ali idemo jedno po jedno.